Javni prostor – potreba ili privilegija?
Ko su subjekti u prostoru? Koje radnje, stanja i zbivanja prostor može da podrži? Koji su specifični objekti u prostoru potrebni za uslovnost korištenja sloboda izražavanja, okupljanja i organizovanja? Kome su namijenjeni zajednički i javni prostori? Ko je isključen u aktuelnim funkcijama, formama i konstrukcijama zajedničkih javnih prostora? Kome je javni prostor namijenjen?
Ko su akteri kreiranja javnih politka urbanizma i prostornog planiranja? Koji modeli i planovi funkcije, forme i konstrukcije zajedničkog prostora jesu tema javnih rasprava i građanskih plenuma? Koje su specifičnosti forme, funkcije i konstrukcije mjesta susreta i mjesta događaja o kojima odlučuje najšira društvena zajednica? Da li postoje uslovi za kreiranje prostora igre, rekreacije i razonode u zajedničkom javnom prostoru? Postoje li prostori koji pokazuju poštovanje fluidnosti života i različitih uslova mobilnosti stanovništva?
Pod pretpostavkom da se odgovori na prvu i drugu grupu pitanja ne preklapaju, moguće je utvrditi da su kontradiktorni. Subjekti u zajedničkom prostoru nisu akteri kreiranja javnih politika urbanizma i prostornog planiranja. Načini korištenja sloboda izražavanja, okupljanja i organizovanja u javnom prostoru nisu tema razmatranja u modeliranju zajedničkog prostora. Pri projektovanju specifičnih objekata u zajedničkom prostoru ne vodi se dijalog o osnovnoj dramaturgiji prostora, mogućnostima transformabilnosti prostora, uslovnosti arhitekture za zajednicu. Mogućnosti korištenja prostora nemaju pozitivan odgovor na pitanje susreta osoba treće životne dobi, mladih i djece, osoba sa invaliditetom i ljudi raznolikih mogućnosti mobilnosti. Kreiranje prostora igre, rekreacije i razonode nije osnovna tema urbanizma u regulacionim planovima. Usljed istorijskog konteksta nastanka zajednički javni prostori nisu pravilno grupisani i integrisani, ne zadovoljavaju uslove interne logičnosti i interoperabilnosti upotrebe. Pomenuti uslovi nisu teme programskim planovima dominantnih političkih aktera koji stvaraju novi politički, ekonomski, društveni kontekst zajedničkog prostora.
Političke vizije modeliranja i planiranja javnog prostora za uže društvene zajednice i posebne interesne grupe kreirale su svojevrsne antagonizme i dihotomije. Prisutne forme promišljanja „kolektivnih prostora“ nisu bile nezavisne od ideja i vizija investitorskog urbanizma ni od sprege struke s vladajućim elitama. Bile su nezavisne, pak, od mišljenja javnosti, društvenih inicijativa, građanskih plenuma i drugih oblika društvenog organizovanja. Umjesto konsultovanja i informisana javnosti i društva o problemima i rješenjima koje nude javne politke prostornog planiranja i urbanizma, društvo i javnost su tokenizirani. O zajedničkom interesu, zajedničkom i javnom prostoru, promišljalo se iza zatvorenih vrata. Ne zato što javnost nije htjela ili nije dovoljno nastojala da bude uključena u javne rasprave i građanske plenume, ne zato što javnost nije pokazala društveni aktivitet, već zbog toga što urbanizam i prostorno planiranje nisu bili shvaćeni kao predmet i tema dijaloga, predmet instrumentarija javnih politika.
Definisanje prioritetnih problema, definisanje glavnih ciljeva javne politike, identifikacija opcija, donošenje političke odluke, monitoring kvaliteta provedbe i direktnih rezultata nije dio ciklusa upravljanja urbanizmom i prostornim planiranjem kao javnom politikom. Definisanje ciljeva, procjena učinka prije donošenja provedbe, analiza aktera, procjena prihvaćenosti političke odluke u javnosti i monitoring nisu sastavni dio analize problema. U programskim kompleksnostima problema nisu uočene one dimenzije uzroka koje otkrivaju tehničku i tehnološku kompleksnost upravljanja javnim i zajedničkim prostorom. Rezultat je marginalizacija razrješenja problema forme, funkcije i konstrukcije zajedničkog i javnog prostora, razrješenja problema i pitanja dramaturgije korištenja prostora i uslovnih mogućnosti prostora da bude transformisan i transformabilan.
Kompleksnost problema nema višestruke dimenzije. Dimenzije problema je moguće definisati i opisati u funkciji, formi i konstrukciji zajedničkih prostora. U razrješenju te situacije, u ma kojim okolnostima, potrebno je tek vratiti se pitanjima s početka i ponuditi odgovore na pitanja: ko koristi prostor, kako, za šta, ko je privilegovan a kome je mogućnost korištenja uskraćena, kako prostor učiniti multifunkcionalnim i inkluzivnim. Odgovore na ta pitanja nude – htjeli to priznati ili ne – svi zajednički i privatni prostori koji se nastoje modelirati, planirati, graditi: od parkinga do ulica, od trgova do tržnih centara, od parkova do pozorišta, od kuća do dvorišta, od stambenih zgrada do partnernih okruženja, od cjeline urbanog gradskog tkiva do veze grada i prirodnog pejzaža…No, pogrešnost datih odgovora uočljiva je u nesposobnostima zajedničkog i javnog prostora da funkcioniše u datostima fluidnog života bez diskriminacije ljudi treće životne dobi, mladih, djece, osoba sa invaliditetom i lica različitih uslova mobilnosti.
Pitanje ideologije modeliranja različitih tipologija prostora (bolnice, tržni centri, trgovi, parkovi, pozorišta, ulice, itd.) jeste pitanje uključenosti šire društvene zajednice u razmatranje urbanizma i prostornog planiranja kao javne stvari i zajedničkog problema. Ohrabrivanje arhitekata, urbanista, dizajnera, modelara, planera da uključe širu društvenu zajednicu u dijalog o principima, normama, svojstvima i integritetu prostora koji nastoje kreirati način je da se omogući i osigura da fizički prostor bude dio misaone strukture prostora koji je namijenjen uživanju ljudskih prava i civilnih sloboda, uslovima slobodnog kretanja ljudi sa različitim uslovima mobilnosti. Čim subjekti korištenja prostora postanu akteri javnih politika urbanizma i prostornog planiranja, konkretne akcije transformacije gradskog tkiva (i veze gradskog tkiva sa prirodom) u prostor igre, rekreacije, razonode postaju način transformacije fizičkog prostora u mjesta doživljaja, mjesta događaja, prostor za zajednicu.
Spoznaja osjećaja lične ispunjenosti u prostoru, artikulacija sopstva i bitka u zajedničkom prostoru jesu nove/stare vrijednosti uslovnosti prostora čija je vlasnička struktura društvena. To je osnova hipoteza djelatnosti efemerne, ambijentalne, konceptualne, medijske, scenske i pejzažne arhitekture. Pitanja na koja krajnji proizvodi (konstruisani prostori) treba da odgovore su usko povezani sa strateškim ciljevima istraživanja čija su polazna osnova čovjekove bihevioralne prakse i načini ponašanja, kako privatno tako i u zajednici. Cilj koji se nastoji realizovati nije samo odgovor na pitanje li moguće olakšati interakciju u prostoru koju diktiraju dominantne arhitektonske i graditeljske prakse u kontekstu odnosa pojedinca prema sebi, već i odgovor na pitanje kakvu mogućnost korištenja zajedničkog prostora ima zajednica čija je društvena interakcija na izuzetan način diktirana funkcijom, formom i konstrukcijom zajedničkog prostora. Mapiranje i razjašnjenje opcija i mogućnosti transformabilnosti prostora i njegove osnovne dramaturgije jeste prikaz datosti onih mogućnosti korištenja slobode izražavanja, okupljanja i organizovanja koje zajednica može i treba da uživa i koristi.
Put koji nema alternativu ima izvjesne prepreke: nizak interes aktera sa velikom političkom i ekonomskom moći. No, analiza aktera pokazuje da pravac razvoja ideje o urbanizmu i prostornom planiraju u svojstvu društvene inicijative koju će provesti šira društvena zajednica ima saveznike koje su spremni da za ekonomske i političke probleme ponude adekvatne odgovore. To pokazuje projekat „Mostar – Prostori koji pokreću“, organska ideja društvene zajednice koja želi da postavi politički dnevni red i kontekst odlučivanja o javnim prostorima i zajedničkoj, društvenoj svojini. Nastojeći da vrednuje moguće rezultate suočavanja sa nedostatkom mogućnosti u prostoru, projekat „Prostori koji pokreću“ pružio je formulaciju uvažavenjarazličitih mišljenja o postojanju problema., „Prostori koji pokreću“ ponudili su zajednici provedbu inicijative s jasno određenim, mjerljivim, prihvatljivim, objektivno mogućim uslovima opremanja i adaptacije prostora za igru, rekreaciju i razonodu, arhitekture za zajednicu i urbanizma za društvo koje se nastoji afirmisati.
Uključivanjem zajednice u modeliranje i planiranje funkcije, forme i konstrukcije zajedničkih prostora igre, rekreacije i razonode u dometima ambijentalne, pejzažne, efemerne arhitekture postignut je potencijal da se u zajedničkom javnom prostoru provedu rješenja scenskog dizajna, tehnike i tehnologije za mjesta susreta i događaja. Dalji pravac razvoja promišljanja o arhitekturi kao događaju i arhitekturi za događaj i susret šire zajednice ide u smjeru promišljanja urbanog gradskog tkiva utisnutog u prirodni pejzaž i uslova u kojima može biti korišten za lica različitih uslova mobilnosti, lica treće životne dobi, osnovnim potrebana djece i mladih. Cilj je jasan: što prije transformacije gradskog tkiva u mjesto susreta i mjesto događaja postanu tema šire društvene zajednice, to će prije ideologija modeliranja i planiranja zajedničkog javnog prostora uključiti širi spektar očekivanja i aktivnosti kreiranja, provođenja i evaluacije mogućnosti koje nudi arhitektura, urbanizam i prostorno planiranje.
Metod otkrivanja problema, definisanja problema, razvoja rješenja i dostavljanja rješenja već je proveden. Pokušaji razumijevanja konteksta, pitanja i rješenja sada traže aktere. Zbog slijeda pitanja koja su postavljana tokom mapiranja i razjašnjenja situacije, u toku je afirmacija subjekata u prostoru da postanu akteri identifikacije problema zajedničkog javnog prostora. Bitka protiv monopolizacije promišljanja javnog prostora kao privilegije te bitka protiv prodora logike marginalizacije potreba za multifunkcionalnim i inkluzivnim prostorima svode se, u najkraćem, na promišljanje o radnjama, stanjima i zbivanjima korištenja sloboda izražavanja, okupljanja i organizovanja u konkretnim modelima i planovima zajedničkih javnih prostora. Uređenje parkova u Mostaru, revitalizacija park-šume Trimuša, uređenje plaže Ploča, revitalizacija kupališta Buna pokazuju sposobnosti zajednice da intervencijama u javnom prostoru obezbijede neophodne uslove interakcije.
Nasuprot očekivanja užih interesnih zajednica i publika političkog spektakla koje zajednički javni prostor posmatraju kao privilegiju, stvoreni su uslovi da potrebe zajednice budu artikulisane kao potrebe aktera koji imaju velik interes, a pritom i veliku moć za rješavanje problema.
Polazna osnova za razmatranje dramaturgije i transformabilnosti pomenutih prostora sada je već u fazi modeliranja i planiranja prostora igre, mjesta susreta i mjesta događaja. Uključivanje u dijalog bazirano na sistemski prikupljenim informacijama kao argumentacijskoj bazi za definiciju problema i oblikovanja prijedloga javne politike dali su osnovu stručnoj zajednici da postanu relevantan akter oblikovanja prostora u kontekstu fluidnih životnih situacija. Raznolika mišljenja o problemu i trenutnom pristupu sada su tema razgovora čiji zaključci imaju adekvatnu realizaciju. Nivo pretpostavki za razrješenje problema javnih politika urbanizma i prostornog planiranja sada ne mora biti sveden na minimum, prvenstveno zbog toga što ključni akteri pomenute javne politike sada imaju platformu koja će analizu stavova i shvatanja uzroka i posljedica afirmisati u jasnu definiciju rješenja. Put ka transformaciji prostora koji pokreću sada je put ka modeliranju i planiranju kompatibilnosti urbanog gradskog tkiva utisnutog i prirodni pejzaž. Put koji ponovo traži sagovornice i sagovornike koji će pokazati spremnost da budu akteri javne politike u onoj mjeri u kojoj su subjekti u prostoru.
O autoru:
Ljupko Mišeljić (1996) je novinar. Istražuje, analizira i prezentuje teme politike, ekonomije, umjetnosti i mass media.
