Počnimo biti stanari, a ne podstanari

Počnimo biti stanari, a ne podstanari

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autor: Boris Čerkuč, radio-voditelj

Nakon toliko godina življenja u Mostaru, ne mogu se oteti dojmu da još uvijek većina ljudi ovdje živi pasivno, ponašajući se kao da grad nije njihov, ili da je njihov samo koliko im je dovoljno da nemaju nikakvi odgovornost. I pritom bez priziva savjesti bace kesu smeća niz vjetar.

Eh, da. Živim u gradu u kojem je mirenje sa sudbinom već prijetilo postati dio lokalnog DNK. Zaključak poput ovog u podnaslovu obično onda prate rečenice poput „A šta ćeš, moj(a) ti, tako je kako je“ ili „Pusti, takva su vremena“ ili, pak, „Kome ćeš se bunit’, sjedi gdje sjediš“ , a one su odavno ovdje izgubile znak pitanja na kraju i pretvorile se u obične izjavne rečenice. Oni koji su postavljali upitnike, nažalost, postajali bi tek ona famozna iznimka koja potvrđuje pravilo, lokalna varijanta Don Kihota, koji se, u domaćoj verziji i nije imao kojoj vjetrenjači zaletjeti.

Puno godina, previše, Mostar je parazitirao na samome sebi. Jednom, bješe to prilično davno, usporedio sam ga sa unajmljenim, ili na bilo koji način na određeno vrijeme zauzetim stanom. Ono kad, recimo, obijesni studenti, svjesni da je gazda daleko i da im ne može ništa, iz dana u dan, ne mareći ni za što, upropaštavaju namještaj i uređaje. Od umašćenog šporeta do prljave kade, od višemjesečne prašine do oštećenih zidova.

Gomila smeća, nagomilane ambalaže od naručenih jela i unesenih pića, umrljani dvosjedi i fotelje, upropaštena posteljina. Na policama gdje su zamišljene dvije figurice, ugurana gomila novina, skripti i tko zna kakvih papira, ispreturan nekad davno zamišljen raspored, samo da bi udovoljio trenutnim potrebama tulumarenja. Sebični i neodgovoran akt.

Naš ili nečiji? Ili samo ničiji?

Danas kad razmislim, nisam baš puno pogriješio. Grad je, što silom prilika, što pukom potrebom da se nešto radi, da se preživi ili iskoristi ekonomski moment, počeo gubiti stare forme nauštrb raznih prerađivanja i dograđivanja. Prvo su, dakako, stradale zelene površine i zajedničke prostorije. Sve što je bio zajedničko uglavnom bi se protumačilo kao ničije, pa pod sloganom da nužda sve zakone mijenja, uskoro bi  najjednostavnije, vrlo rudimentarne građevine znale osvanuti tamo gdje ih do jučer nije bilo.

Svi mali parkići, zidići, putići, parkinzi i cvjetnjaci, postajali su temelj za nešto betonsko. A betonirana dječja igrališta postajala bi bivša, pod naletom parkiranih automobila, ili bi, jednostavno, neki ljudi samo došli i tu istovarili kiosk ili kontejner. Pa onda još jedan. I još jedan. Veliki igrači stavljali bi velike objekte, mali igrači male, a svi ostali su nemoćno i nijemo gledali kako nestaju zamisli nekih starih arhitekata i svih ljudi koji su, pri osmišljavanju grada inzistirali da grad nije samo beton i asfalt, nego prostor u kojem čovjek ima živjeti punim plućima, otvorenog pogleda i inspirativnog osjećaja pripadanja nečemu što nadahnjuje.

Grad je vremenom postao izobličena masa koja je stenjala pod pritiskom iritirajućih betonskih i PVC metastaza, „modnih dodataka“ novog vremena koje, čini se, ne priznaje zelenilo, otvorene prostore i mjesta dodira ljudi i ideja. Suženi su postali i pogledi i putevi, a s njima su se suzili i ljudi.

Sve što nije dobro, nama bješe u redu.

Pluća grada, ne samo da nitko nije mario da bujanje betona pokuša anulirati novim pošumljavanjem obronaka, nego je i postojeći fond stabala opasno prorijeđen. Godinama smo svjedočili kako nestaje Trimuša, kako se Radobolja i Neretva pretvaraju u  tokove otpada, a bijele plastične vrećice po krošnjama postale su turistička atrakcija. Nažalost.

Moram priznati da sam bio gotovo pred predajom. Rupe na cestama, auti na pločnicima, krajnja negostoljubivost gradskih i prigradskih ulica prema majkama (i očevima) s kolicima, osobama s invaliditetom, pa i sasvim uobičajenim pješacima vulgaris, postala je pravilo. Činilo se kako je i potreba ljudi za promjenom, neki unutarnji krik za životom vrijednim življenja, utihnuo. Da, političke krize, blokade i sve te godine bačene u institucionalni vjetar nisu pomogle. Dvadeset i prvo stoljeće ovdje je opasno zakasnilo, a da nismo ni dvadeseto uspjeli do kraja implementirati.

Svjetlo u mraku, na kraju tunela

Moram priznati da sam bio skoro gotov. Činilo mi se kako uzalud pišem, pričam i objašnjavam. No, ipak, kao kad u starim westernima začuješ konjicu, trubu spasa, ipak moram reći kako se nešto počelo događati. I nije tek puka priča, obećanje koje traje do izbora, kako smo već navikli. Kad sam vidio da se radi Trimuša, pa se iznenadio da je to ozbiljan i širok zahvat na kompletnom šumovitom prstenu koji sa zapadnih strana nadvisuje grad, bio sam oduševljen. Kako me tuda vodi put „od posla do posla“ gotovo svaki dan, nisam mogao vjerovati kako korjenite intervencije čitava akcija revitalizacije podrazumijeva.

Nije to jedan od onih „nabaci lopatu asfalta, zamaži i briši“ poslova, kakvi su uglavnom ovdje znali biti, ovdje je u pitanju ozbiljna evolucija onoga što Trimuša možda jest trebala biti, ali rijetko kada, ili uopće u nekim dijelovima svog bitka, nikada nije uspjela biti. Nikada. Ono što bi Englezi rekli – user friendly. Dakle, prostor koji će te privlačiti, koji će s tobom korespondirati, a ne prostor od kojeg ćeš zazirati i obilaziti ga u širokom luku. Prostor koji pokreće, a ne prostor koji odumire i nestaje.

Generacije koje dolaze valjda će znati bolje

Uz nadu da je ovo samo početak jedne lijepe priče, koja će „otvoriti čakre“ i drugim dijelovima grada (Oh, da, Mostar ih ima mnogo zapuštenih, nekultiviranih, zametnutih), siguran sam da najteža stvar tek dolazi.

A to je potreba da se stanovnici grada, zakržljali od tolikih godina neurbanog života, nauče živjeti s novom prilikom. Stanovnici grada, koji su vlastitu nebrigu uvijek zgodno pravdali nebrigom nadležnih,  a svoje ponašanje objašnjavali time da svi tako rade, sada imaju zadatak postati ono što odavno nitko nije tražio od njih. Odgovorni, pažljivi i svjesni koliko čist i uredan, pročišćen i pročešljan grad može utjecati na kvalitetniji život i pojedinca i zajednice.

Ne, ne očekujem čuda, ali očekujem da se jasnije počne razlikovati korov od održavane biljke i da sve više ljudi poželi identificirati se s ovim drugim. Mišlju, riječju i primjerom. Ne zanimaju me više rečenice bez upitnika, izjavne floskule kako se ne može ili ne smije. I može se i smije. Toga moraju biti svjesni i građani i oni koje građani biraju.

Trgom da se trguje, parkom da se utrkuje

A onda, jednog dana, možda ovaj grad konačno zasluži da se, u međuvremenu stasala kritična masa, sjeti kako Mostar nema nijedan pravi trg, kao mjesto okupljanja, upoznavanja, razmjene ideja i mišljenja. Jer kružni tokovi nisu trgovi.

A, onda, možda, jednog dana svi zaključimo kako ovaj pakleni lonac treba više parkova, više mjesta za hodače, trkače i bicikliste, više prostora za odmor i razonodu, amaterske sportske aktivnosti i više mjesta za komforniji život ljudi s posebnim potrebama. Kako nam treba više čistoga, više plavoga i više zelenoga.

I kako Mostar nismo posudili, kao tek trenutni podstanarski stan, i kako sve što u njemu napravimo samo nama stiže na naplatu. Nama, i nikom drugom.

Boris Čerkuč, 1975. Mostar.

Dugogodišnji voditelj na Radiju Dobre Vibracije, kolumnist portala Bljesak.info i već 47 godina, ponekad i teško objašnjivo, navučen na grad svog rođenja.

Optimist po opredjeljenju, unatoč svemu.