PROSTA PRIČA

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autorica: Ivana Bešlić Penava

Teško mi je zamisliti proslavu rođenja djeteta bez glazbe. Čak i u uvjetima represije, opsade, suze radosnice odašilju uzvik protiv neslobode na prirodan i melodičan način. Najradosniji trenutci u životu proživljeni su zvukom pjesme. S njom, kasnije, tješimo i umirujemo dijete. Ono pjeva i prije nego počne govoriti. Sigurno je svatko od nas, neovisno imamo li ulogu roditelja, barem jednom svjedočio savezništvu glazbe i djeteta koje još ni izdaleka nije socijalno vješto. Dijete će intuitivnom reakcijom rado sudjelovati u glazbenim aktivnostima s ostalom djecom, unatoč tome što je sramežljivo. Mi odrasli, pak, često smo skloni vjerovati da smo neka mitska bića pa u razmjeni bliskosti, ili u ratobornom jadikovanju opažamo svijet kako se prepušta melodiji našeg emocionalnog stanja. ‘Gdje riječi ne vrijede, glazba progovara’, govorio je davno i slavni Hans Christian Andersen i možda najbolje dočarao moć koju glazba ima za čovjeka. Naše su misli akord emocija…

 A ja evo hladne glave i čista srca pokušavam zaroniti u uvrnuti svijet Billie Eilish, vozeći se i slušajući voditelja, dok na radiju govori kako je ‘drugačija i neshvaćena‘. Eillish savršeno poosobljuje probleme s kojima se susreću mladi njezina uzrasta. Nisu to, očekivano, stavovi oko gorućih društvenih pitanja. Naprotiv, nazire se debeli sloj ravnodušnosti koja se u meni raspada svaki put kad zasvira No Time To Die… ovog mladog, neopterećenog bića koje samo radi ono što želi i osjeća, a osjećaji su baš nezgodan teren kad ih diraš, čak i nama puno starijima. Međutim, ako ih mudro kanaliziraš, dobiješ takvu jednu sinergiju emocija i misli koje stvaraju priču poput njezinog vršnjaka, Ivanovu.

Dvadesetpetogodišnjak, čija je harmonijska veza emocija i misli neprekidna, razvijana još za vrijeme njegovih prvih koraka. Prenio mu je to, izgleda otac, gajeći veliku ljubav prema glazbi. Ivana sam upoznala u njegovim srednjoškolskim danima. Novinarski zadaci poput istraživanja plodnosti stvaralaštva mladih bili su mi doživljena mantra. S druge strane tu je nastajao i moj razočaravajući uviđaj prostorne skučenosti i nedovoljno tehničke opremljenosti za razvoj mladih glazbenika na području Hercegovine.

Stoga je Ivan dva puta tjedno, nakon redovne nastave u srednjoj školi, neumorno odlazio na usavršavanje gitare i bubnjeva u pedesetak mu kilometara udaljenu Mostar Rock School – nadaleko poznatu tvornicu kvalitetnog zvuka, koja iz godine u godinu proizvede novu generaciju izbrušenih talenata. Tri godine trajalo je Ivanovo edukativno putovanje. Strastvena potreba ne zna za počinak, a i kako će, kad ni približne prilike nemaš u svom gradu; kad su većina programa toliki manjkavi sadržajima za mlade. Toliko manjkavi i raritetni da se mladenački buntovni duh zapita: ‘Je li to zabranjeno odrastati i sazrijevati u bilo kakvoj umjetničkoj formi? Je li to umjetnost postala nepotrebna ili nepoželjna? Opasna možda?'…

Istovremeno, u zgradi Muzičkog centra Pavoritti žudnja za višim isušuje zidove od prokišnjavanja. Oslobađa miris vlage. Koncertnom salom odjekuje pakt volje i htjenja da u strategiji kulture važnije mjesto od deklarativnog održivog razvoja zauzme održivo i stvarno stvaralaštvo. Malenim, ali sve većim koracima, u malom Mostaru, daleko od lagode, daleko od obiteljskog backgrounda jedne Eilish i njenog velikog Los Angelesa; koracima Ivana i svih učenika koji su koristili i koriste sadržaje Muzičkog centra Pavarotti. Njihovih profesora, čuvara duhovnih vrijednosti koji, pet godina poslije, dobivaju ponešto bolje uvjete i sredstva za rad. Ako znamo da ovaj centar postoji još od 1997., pokušajmo onda zbrojiti s koliko se, zapravo, koraka ovdje branila ljudskost.

Pa ipak, svjedočimo, dakle da negdje raste interes za značaj kulture, barem kod onih kojima je jasno koliko je onaprisutna u svim porama i živčanim stanicama jednog društva. Zato ponajviše i opstaje zahvaljujući međunarodnim izvorima financiranja i tvrdoglavoj upornosti pojedinaca. Jer domaća, institucionalna rješenja pomalo se čine nedosanjanim snom. Snom koji predugo traje, i kojeg mladenački žar, nasreću često nema vremena čekati i traži alternativna rješenja za svoju neutaživu kreativnu potrebu, prije nego ga ona ne prođe. Promatramo li današnju scenu mladih u BiH s mikro razine, gotovo svaki grad problematizira tematiku javnih prostora koji bi imali funkcije edukativno-informativnih centara s idejom kreativnog ispunjavanja slobodnog vremena. Nažalost, malo ih je koji služe kao primjer dobrog upravljanja. Premalo.

Raduju me i najavljeni susreti pod novom svjetlosnom opremom i na obnovljenim sjedištima, jer ukorak s rastućim potrebama svih drugih društvenih sastavnica, ni ova umjetnička nije ostala imunom na tehnološki napredak. No, zahtijevajući, naravno određena tehnološka pomagala, gola umjetnost u svojoj suštini ipak skreće od digitalizacije svijeta u kojem već generacije odrastaju na internetu. Tu često pronalaze životne lekcije, pa i onu dnevnu dozu kulture upijaju putem ekrana, ne razmišljajući previše o živoj sceni kazališta, a kamoli jesu li nam gledališta sijeda.

Stare li sjedišta kao i motivi na muralima nagriženih zubom vremena, o čijem nastajanju su ljetos učili polaznici radionice u Omladinskom kulturnom centru Abrašević? Pohranjenim pikselima na mobitelu, odupirali su se sadnjom biljaka i drveća u dvorištu. Ako takva jedna vizija prostora koji pokreću prerasta područje osobnog i dotiče javna mjesta, tada nema straha da će potaknuti i druga pitanja o nama samima i o stvarnosti u kojoj živimo. Grčevita opsesija moderne civilizacije da zadrži slike, podatke, stvari, sustav… čežnju je učinila potrebom. Potrebe su prerasle u zahtjeve, a zahtjevi u prava. Da ne nestane svijet kakav poznaju umjetnici. Vezivno tkivo koje odgaja i oblikuje. Da se ne uruši pod gromadama konzumerizma, klijentelizma, letargičnih trendova koji skladaju melodije za razbibrigu društva u kojem te se priznaje samo kao dijela mase i krda. Najteži put!

A najtežim prijeđenim putem provincijskog glazbenog talenta prešla je i u eteru završila jedna priča. Prosta priča. Kojeg li dobrog osjećaja nakon Billie čuti kako sad Ivanov bend s radija izvodi cover Nininog Feeling Good… Neprocjenjivo! Vozim(o) dalje!

Ivana Bešlić Penava

dugogodišnja je televizijska i radijska novinarka i urednica. Više od 15 godina radnog vijeka provela je u novinarstvu. Djeluje kao umjetnica u različitim formatima vizualne umjetnosti. Autorica je brojnih kratkih, umjetničkih filmova, pri čemu nekoliko i nagrađivanih, a potpisuje i režiju glazbenih video spotova. Pod umjetničkim imenom Eve Zmajevska, njeguje autorski blog Kroz hodnik pamćenja. Isti naslov nosi i njezina knjiga poezije. Redovno objavljuje ekranizaciju svojih stihova. Posljednjih godina profesionalno se bavi digitalnim marketingom.