Toliko se stvari nadvilo nad ovaj mali grad
Toliko se stvari nadvilo nad ovaj mali grad
Kolumna Pisma na putu do kuće
Autorica: Maja Rubinić
Toliko se stvari, nadvilo nad ovaj mali grad iz kojeg pričamo, da sada, kada bolje razmislim, nakon 30 godina neobjašnjivih i neslućenih pojava, zapravo i dobro smo.
Ne kažem da smo puno tolerantni i normalni, ni da smo najgori, ali to više i nije bitno. Relativno funkcionalni unutar vlastitog sindroma, gdje ni ostatak svijeta nije ono imaginarno mjesto na kojem će se obećanja života bolje složiti.
Uloga umjetnosti u očuvanju javnih prostora u vlasništvu građana, je naslov mog pokušaja da ekstrahiram, sve što ne bi trebalo zaboraviti reći o specifičnoj relaciji građana, sugrađana i međuprostora oko njih. Naravno i umjetnosti, koja je uvijek tražila svoj dio slobode.
Vjerojatno ima i jedne i druge, i do nas je, a i do gradova je. Kako se u nekima prepoznajemo ili ne, kako iste gradove drugačije doživljavamo kroz vlastitu promjenu, kako društvo pronađe oblike pojava da izgradi izvanjsku sliku o sebi, tako mi kroz promatranje strukture grada, zapravo vidimo toliko toga o jednom vremenu, ljudima i samima sebi.
Često mi se čini da smo jedni drugima oduzimali svaki prostor, pa da je na mjesto javnih, ostao samo onaj između koji dopušta i prvome i drugome da ostvare svoje pravo na javnu „prazninu“. Namjerno kažem prazninu, jer pod tim javnim ne podrazumijevam prazninu u sadržaju i oblikovanju. MIslim na arhitektonsku pauzu, motiviranu idejom o očuvanju prostora, koji svima dopušta da participiraju. Udovoljavanje ambiciji, bilo koje strane, da svaki kvadrat i kubik koristi samo iz vlastitog interesa, sigurno dovodi do raznih pojava i u gradnji i u ponašanju, kojem nije glavni cilj bolja kvaliteta pojedinačnih života.
Gradovi su živi organizmi, koje je izmislio čovjek kroz evoluciju gradnje nastambi. Recimo da je prva ideja sigurno bila u korist boljeg i sigurnijeg življenja, međutim, pretjerani (ne)razvoj je proizveo nove zahtjeve i izazove.
Svijest grada i građana o traženju boljih načina, je prirodna i logična težnja, a umjetnost radi koje sam i napravila ovoliki uvod u kontekst, je prvenstveno, osim vizualne estetike, bila komunikacijska spona.
Umjetnik kojem god programu i miljeu da pripada, osim što ima unutarnju potrebu, zapravo sve to odašilje u neki eter, u kojem mu treba onaj drugi koji će sve to vidjeti, čuti i osjetiti.
Izmjenjivanje raznih garnitura, politike mijenjanja naziva ulica, uguravanje plastike i skulpture upitne estetske vrijednosti, negiranje prirodnog ambijenta i logike u gradnji i izboru materijala, su samo razni talozi različitih uzroka, koji u konačnici imaju ili nemaju svijest o tome što sve zapravo ostaje javnom prostoru.
Jedna lijepa okolnost u svoj ovoj komplikaciji od javnog prostora i onoga sto ga definira, je ta, da uvijek,koliko god da jedni ruše, toliko drugi imaju potrebu da popravljaju.
Ni umjetnost, ni umjetnici nisu izvan stvari, pa je očigledno kako je svaka umjetnička epoha nakon svog avangardnog početka, povezana sa akumulacijom kapitala. To ne umanjuje njen umjetnički domet, već samo olakšava jednom historijskom i društvenom kontekstu, da ga vrijeme po nečemu lakše prepozna.
U nekom prahistorijskom obliku širenja nekog carstva, kažu da nije bilo drugačije izvodivo, nego da taj neki „kulturni radnik“ sjedne na magarca i krene nekom stazom da širi vijest o velikom novom umjetničkom otkriću. Isti misionar i sada, govori nešto svijetu, bilo sa zida, bilo sa zaslona.
U konačnici, umjetnost je most između zajednice i prostora, potvrđuje prisutnost i jednih i drugih, te markira neki zid, potvrđuje grafitom svoje prisutstvo, kao što je to radio, grančicom, ugljem i blatom, na stijeni zida svoje pećine.
Neke države i zapravo mnoge su velike države, kroz umjetnost emanirale sav svoj autoritet i moć.
A opet neke države u nesvijesti ili kojekakvim drugim problemima, recimo, ne misle da je to uopće važan aspekt vlastitog odraza. Umjetnost nije i ne treba da bude u ulozi izvršioca radova, ali je neupitna vrijednost, kojoj se mora čuvati i njegovati mjesto u društvu, dati joj priznanje pozitivnog modela, kako ona ne bi bila samozadovoljavanje prepušteno samo sebi.
Nije to promocija ljudskog stvaralaštva koje se uslikalo uz baner ili je dio programatske floskule. To je nebeski dar ljudske imaginacije i kreacije, bez koje bismo još uvijek crtali grančicom po zidu pećine.
Umjetnost koja je u jednom trenutku odlučila izaći u javni prostor, van rezerviranog okruženja galerije, je napravila odvažan iskorak. U naše živote, u naš zajednički prostor, u neverbalnu komunikaciju nas sa okolinom.
I na kraju i nepotrebno je sada prepričavati lekcije o muralima, zidnom slikarstvu, javnoj ili galerijskoj umjetnosti, otvorenoj ili hermetički zatvorenoj. Ova, o kojoj danas pričamo je slučajem okolnosti izašla iz atelijera i otišla na skelu.
Ona je ostala ista u svojoj namjeri i sadržini, samo je promijenila ambijent. Uzela je sebi za pravo da se bori za područje slobode .
Umjetnost o kojoj ja pričam, taj dio slobode ne uzima, već ga vraća društvu, koje jednostavno nije imalo vremena, od vlastitog života i tempa, da čita sitna slova na deklaracijama i ugovorima.
Ta nova ideja, ju je unaprijedila u nositelja uloge i vizije, da zapravo, kako god da postojimo, postojimo samo jedni među drugima.
Ono što danas nazivamo umjetnošću u javnom prostoru, nije samo sekcija proistekla iz definicije te vrste tehnike, niti je egzibicionizam umjetnika koji bolje računaju od drugih umjetnika. Ona je ista suštinska potreba da zadržimo jednako pravo pristupa, osvijestimo i oplemenimo svoje svakodnevne kadrove i na posljetku živimo skupa.
Upravo sva druga pripadanja kolektivnom, nisu civilna i nisu građanska.
Za razliku od države, kakvom god političkom uređenju društvo pripadalo, samo kolektiv pojedinaca rađa nove ideje.
Ideja života, u kojima gradovi neće zarobljavati ljude.
Ideje umjetnosti, koje nas podsjećaju da je sva vizura i način gledanja u našim glavama.
Ideje u našim glavama, koje su prestale vidjeti ljepotu svakog dana.
Ideje koje nas zaustavljaju na putanjama, koje smo počeli uzimati zdravo za gotovo.
Eto Tome služi umjetnost dostupna svima.
Maja Rubinić je akademska slikarica i magistar likovne kulture iz Mostara. Pripada generacijama ALU Sveučilišta u Mostaru i Univerziteta u Sarajevu stasalima iza 2000. Bavi se raznim poljima likovne i vizualne umjetnosti, kulture življenja, estetskim problemima, ilustracijom i dizajnom. Autor i koautor je nagrađivanih publikacija, plakata, slikovnica, znanstvenih knjiga i omota muzičkih albuma. Dio je Udruge Rezon i organizacijskog tima Street Arts Festivala u Mostaru, koji kreira jednu od najvećih galerija ulične umjetnosti u regiji.
Leave a comment