Zanemarena perspektiva: Kako planiranje prostora ignoriše potrebe djevojčica i žena

O tome kako planiranje u javnom prostoru često isključuje potrebe djevojčica i žena nisam znala mnogo. Nedavno sam, na poslovnom sastanku koji se pretvorio u kvalitetan razgovor, kako to obično biva sa ovim temama i dobrim klijentima, naučila koliko planiranje prostora ne uključuje potrebe tinejdžerki. A njihove potrebe su zapravo jako jednostavne, obično samo žele osvijetljena, sigurna mjesta za druženje i povezivanje, koja ne koštaju (mnogo), već su svima pristupačna.

Autorica: Nikolina Pavičević

I tinejdžerke to prepoznaju!  Milena, sa kojom sam bila na pomenutom sastanku, me upoznala sa tim kako je njihova organizacija u Baru organizovala psihološku radionicu ,,Prostor u meni i prostor oko mene” za tinejdžerke. Iako nisu bile upoznate sa relevantnom statistiskom o manjku podataka vezanih za potrebe žena i planiranju u javnom prostoru, tinejdžerke su na radionici došle do sličnih ideja šta im nedostaje i šta bi željele: ljuljaške za odrasle, klupe za ležanje za više osoba, i uopšte mobilijar koji im omogućava da u javnom prostoru mogu da se druže sa drugaricama i drugarima.

I zaista – kad se sjetim srednje škole, moji ljetnji raspusti su imali jednu tradiciju gdje bih sa najboljom drugaricom šetala skoro svaki dan, kupile bismo neki keksić da zajedno jedemo, i tražile mjesto da sjednemo i pričamo. Rijetko kad bismo pronašle ljuljaške, a još ređe ljuljaške koje nisu za djecu, ali bismo uvijek prokomentarisale kako volimo ljuljaške.  Mjesto za druženje obično smo pronazile po centru grada, ili u dvorištu naše škole koje je osvijetljeno i koje, na našu sreću, ima više klupa, i lijepo je uređeno. Ipak, pronaći siguran i pristupačan prostor za djevojčice, djevojke i žene obično nije slučaj.

Zna se ko kosi, a ko vodi nosi

Tradicionalno, ženama je pripadala sfera “privatnog’’, kako bi se brinule o porodici i domaćinstvu. Dok je muškarcima pripala sfera “javnog” – posao, politika, okupljanja, javni prevoz itd. Tradicionalne rodne uloge diktiraju da su muškarci ti koji vrijeme provode izvan kuće, a žene te koje su “na usluzi’’ 24/7 njima i ostatku porodice.

Tako su kroz istoriju su gradove projektovali uglavnom muškarci, za muškarce. Gradovi nisu ovako planirani iz maliciozne namjere da se namjerno isključe djevojčice, djevojke i žene. Obično se radi o nedostatku rodno osjetljivih podataka. A to se događa zato što žene nisu uključene u planiranje, ili se njihovi predlozi ne uvažavaju dovoljno. Muškarci planiraju tako da to bude smisleno za njih i da im odgovara. Ne žele namjerno da idu na štetu žena – već samo ne razmišljaju o njima. A odsustvo podataka, a onda i naše djelovanje po tom pitanju, dešava se upravo zbog toga što žene nisu dovoljno prisutne i zastupljene u ovim krugovima.

Ali jedno je sigurno – takav pristup zanemaruje činjenicu da su danas žene aktivne učesnice u javnom životu i da im je potreban pristup različitim javnim prostorima. Gradovi na više načina isključuju žene iz svoje infrastrukture. Za početak, najočigledniji primjer je nesrazmjerno veliki broj muških statua, spomenika i imena ulica koja nose imena muškaraca, što normalizuje manjak vidljivosti žena i briše žensko kulturno nasleđe. Zapanjući podatak iz Crne Gore govori da samo manje od 2% ulica nose imena žena ili su vezana za žene.

Zatim, žene su i dalje te koje neprocionalno obavljavaju kućne poslove, i neproporcionalno više učestvuju u vaspitavanju i odgajanju djece, a i briga o starijim članovima porodice obično pada na njih. Briga o starijima ljudima u porodici takođe obično pada na žene. Zato, nedostatak rampi, manjak pristupačnosti kolicima, nedostatak prostorija za presvlačenje beba su sve načini na kojima se ženama otežava borak u javnim prostorima.

Uz sve to, loše ili slabo osvjetljene staze i prostori su ženama nepristupačni noću, što dodatno otežava njihovo kretanje. Većina žena doživi dobacivanje (catcalling) i druge vrste uznemiravanja na ulici, a obično prijavljuju da su takvi slučajevi učestaliji dok su djevojčice, prije negoli imaju 18-20 godina. Pitajte žene iz vaše sredine da li im se i koliko puta desilo da promjene rutu noću, i hodaju dužim putem, samo zato što je osvjetljeniji, pa se zato čini i malo sigurnijim.

Primjer osvjetljavanja parka u Mostaru

Projekat Prostori koji pokreću ima za cilje stvaranje inkluzivnog i sigurnog grada za  građanke i građane Mostara. Fokusiran na javne prostore, ovaj inicijativa omogućava da se pažljivo razmotre potrebe različitih društvenih grupa, posebno žena. Tako osvjetljavanje parka Trimuša predstavlja važan korak ka stvaranju sigurnijeg i pristupačnijeg okruženja. Simbolično, park je osvjetljen na Međunarodni dan žena, a u planu su još sadržaja koji bi obogatili park, te omogućili pristupačan, zelen i miran ambijent za okupljanje i uživanje u prirodi.

Ovaj jednostavan, ali efikasan korak pomaže ženama da se osjećaju sigurnije i slobodnije uživaju u ovom javnom prostoru. Naravno, osvjetljavanje parka ne rešava problem nasilja i uznemiravanja žena u javnom prostoru, ali je prepoznavanje da se ono dešava. Borba protiv nasilja zahteva multidisciplinarni pristup koji uključuje obrazovanje, osnaživanje žena, prevenciju nasilja i transformaciju društvenih normi. Dok ovaj projekat doprinosi stvaranju svijesti o važnosti sigurnosti žena i stvara osnovu za dalje intervencije.

Osigurati aktivno učešće žena u procesu planiranja je minimum, te razumjeti njihove specifične potrebe, brige i prioritete. Zatim osiguravanje adekvatne osvetljenosti, održavanje zelenih i aktivnih zona (održavani parkovi, igrališta i druge javne zelene površine koje stvaraju prijatno i sigurno okruženje za žene i djecu),  dostupnost javnog prevoza (obično ga više koriste žene), i naravno edukacija i podizanje svijesti o rodnoj ravnopravnosti i važnosti uključivanja ženskih perspektiva u planiranju.

Specifičnog bečkog kompleksa ,,ženskih’’ stanova

Kako bi vidjela koje su potrebe stanarki i stanova za planirani kompleks socijalnih stanova, bečka uprava je 1993. godine počela da prikuplja relevantne podatke. Ti podaci su bili rodno razvrstani, jer su stanovi bili prvenstveno namijenjeni ženama.

Kao i obično, i tad je prepoznato da žene obavljavaju većinu kućnih poslova i da su one te koje uglavnom brinu o djeci. Tako je osmišljen i napravljen kompleks – Frauen-Werk-Stadt (Ženski radni grad).

Ono što ženski radni grad razlikuje od drugih kompleksa je što su potrebe žena bile fokus u njegovoj izgradnji. Tako je sama lokacija kod tramvajske stanice (žene obično koriste češće javni prevoz od muškaraca), apoteka je smještena u samom kompleksu (obično je 6 puta veća vjerovatnoća da će žene brinuti o djetetu kad je ono bolesno), tu je i vrtić, a u blizini je škola (žene obično vode djecu u vrtić i školu, a kako su jako blizu, ona obično mogu ići i sama). U okruženju su i travnjaci i dječija igrališta.

Ali pored planiranja urbanih površina, ne treba isključivati žene ni u planiranju enterijera stanova i kuća. Vjerovali ili ne – i to pravi značajnu razliku. Pomenuti Frauen-Werk-Stadt kompleks karakteriše još jedna stvar – u svim stanovima, kuhinje se nalaze u sredini. Na taj način, iz kuhinje se vidi ostatak stana. To pruža priliku ženama da vide ostatak kuće i djecu dok su u kuhinji. Ali, to radi još jednu stvar – preispituje normu da je kuhinja isključivo za žene (u sredini je stana, i pristupačna svima), i nije u ćošku, udaljena od ostalih prostorija, te ne isključuje žene iz razgovora i dešavanja u kući.

Iako je ovo zanimljiv primjer koji osluškuje potrebe žena, to ne znači da stalno briga o djeci, i briga o starijima, i briga o kućnim poslovima treba da pada isključivo na žene. Preispitivati rodne uloge bi značilo prikupljati rodne podatke, vidjeti koliko se oni razlikuju, i praviti promjene koje bi vremenom dovele do toga da i muškarci više učestvuju u svim navedenim obavezama i poslovima, i da se prepozna često nevidljivi, i neplaćeni rad žene u društvu.

Primjer gdje su tinejdžerke poželjele klupe i ljuljaške pokazuje koliko je važno dati djevojkama i ženama prostor za izražavanje svojih potreba, i koliko to doprinosi u planiranju javnog prostora, ali i u drugim sferama. Njihova perspektiva i ideje mogu donijeti svježi pogled na prostor, a i do kreativnih rešenja koja će poboljšat kvalitet života građanki i građana, i značajno uljepšati prostore.

Kako bismo stvorili sigurne i inkluzivne gradove, ključno je da planiranje javnog prostora uključuje potrebe i perspektive žena i tinejdžerki. Ulaganje u osvjetljenje, uređenje prostora, pristupačnost, i mobilijar koji odgovara njihovim potrebama može dovesti do stvaranja prostora gdje će se osjećati dobrodošlima i uključenima. Krajnje je vrijeme da počnemo slušati žene.