Klub knjige “Ivo Andrić” nastavlja s realizacijom svog projekta Povezani kroz umjetnost, koji implementiraju uz financijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Ovaj put se povezujemo kroz izložbu Igora Borozana, Molitve u bjelini, koja će biti otvorena u Centru za kulturu, na adresi Rade Bitange 13, u petak 19. siječnja, u 19,00 sati.

Odlučan dizajn, kao i do sada, promo materijala, izradio je Manlio Napoli, dok je predgovor za katalog napisao Miljenko Jergović, koji s Vama dijelimo u cijelosti.

Dobro došli, kako na izložbu, tako i na ugodno druženje u prostorijama Centra za kulturu!

“Jedenje zida
o slikama Igora Borozana

Na svakoj od ovih slika nešto se zbiva. Na nekima je tajanstvena poruka, mitski znak,
skriveno slovo neodgonetnutog alfabeta, šifra. Na drugima, a njih je više, neko je fizičko zbivanje.
Slike su bijele, crne i sive. Na jednoj nakrivljeni je križ, u savršeno preciznom odnosu s ravninom
svijeta, s crtom horizonta. Na svakome kršćanskom groblju, bilo gdje na svijetu, naročito na
grobljima malih i zabačenih gradova, pogotovo onim malo starijim, postoje ti nakrivljeni križevi, na
kojima se obično više ne prepoznaje ime. Odživljeni život nepoznatog čovjeka sveo se na znak, na
nešto što je korak od apstrakcije. A onda se znak pod utjecajima gravitacije i ostalih slika, a onda
se znak uslijed slijeganja zemlje u grobu, precizno naherio. I tako je ostao.
Gubitak boja, svođenje svijeta na bijelo, crno i sivo, paradoksalan je i proturječan proces u
različitim svojim značenjima. Tako izgleda demencija, najznamenitija je ona nazvana po doktoru
Aloisu Alzheimeru, na čiju spomen-ploču naišli smo jedne godine, slučajno, u Wrocławu. Tako
izgledaju bolesti zaboravljanja: sjećanja nestaje, onoga jučer nestaje i nestaje sustava kojim se
nova sjećanja skladište, tako što nestaje boja. Ne ostaje ništa, osim apstraktnih oblika, iza kojih se
rastvara svijet. Ostaju tuga i strah, jer zaboravljač više ne zna što je taj svijet. Kao što ne zna ni
dijete. Djetetov svijet, sjećate li se toga?, vidjet ćete to na Borozanovim slikama, također je bijel,
crn i siv. Boje nastaju kad i smisao. I onda nestaju.
S druge strane, međutim, crno-bijela slika u iskustvu naše je civilizacije još uvijek temeljni
model pamćenja. Kontingent sve naše prošlosti, što započinje negdje sredinom devetnaestog
stoljeća i traje sve do pred kraj šezdesetih godina dvadesetog, u crno-bijelim je fotografijama i
filmovima. Dva svjetska rata uglavnom su bez boja. Bez boja je ono najimaginativnije vrijeme
ukupne čovjekove društvene i kulturne povijesti, od 1918. do 1939. Crno-bijele su pedesete, i crno-
bijelo naše je dokumentirano sjećanje na prababe i pradjedove. Crno-bijela istovremeno boja je
sjećanja i boja zaborava.
I još nešto: Igor Borozan slikar je taktilnoga svijeta. Takav je, uostalom, i pjesnik. Jednom,
bude li mira i sabranosti, netko će napisati nešto o tome kako je ovaj umjetnik zanimljiv upravo po
tome što je on zapravo isti i kao slikar i kao pjesnik. Bivalo je onih koji su se usporedo bavili
književnom i likovnom umjetnošću, ali gotovo u pravilu na različite načine. Borozan je u ova dva
udaljena posla i umijeća isti. Zasad to samo pribilježimo, pa ćemo, možda, kasnije.
Nego, vratimo se: Igor Borozan slikar je taktilnog svijeta. Njegove radove trebalo bi
temeljito opipati, preći preko svakog jagodicama prstiju, čak i kada se čini da ničega pod tim
jagodicama nema. On naprosto ima potrebu to da slika, imaginira, stvara. Ili njegov gledatelj ima
takav dojam. Ili se gledatelju tako čini dok Borozanove slike gleda na fotografijama. Fotografija je
medij koji nam prikazuje motiv našeg interesa, ali ga istovremeno udaljava od nas. Jer ga ne
možemo dodirnuti…
Mnoge od ovih slika izgledaju kao jedan zid, uz koji sam na Sepetarevcu spavao u
godinama od 1969. pa otprilike do 1974. Spavao sam i nakon 1974, ali prestao sam primjećivati
zid. Zid bio je u bijelo okrečen. Malo siv od prljavštine s mojih dlanova, i iscrtan bezbrojnim crtama
grafitne olovke tankoga vrha. Branili su mi da to činim, ali nisam se dao. Te crte sad vidim na
Borozanovoj slici. Taj zid na Sepetarevcu, osim što je bio siv od mojih dlanova i iscrtan tankim
crtama grafitne olovke, bio je izrovan mojim noktima. Najprije sam zgrebao sve slojeve boje, a
zatim sam, godinama, grebao i malter, koji sam gladno jeo. Jedu li današnja djeca malter sa zidova
svojih soba? Taj zid, taj malter, vidim na Borozanovim slikama. Na neki način sam morao jesti taj
zid, da bih mogao gledati ove slike. Takvo je pravilo u životu i u umjetnosti. Tome, uostalom,
umjetnost i služi.”