Kroz grmlje kupina

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autor: Marko Tomaš

Junak stripa glasovitog Huga Pratta, Corto Maltese oplovio je cijeli svijet tražeći izgubljenu zemlju kao da je u potrazi za svojim domom, nečim što mu je davno oteto, kao da je iščupan otuda a da ni sam ne zna otkuda i iz čega i što ga to vuče daljinama u potrazi za davnim zavičajem za kojeg nije ni siguran da je postojao.  

Ljudi mi često imaju običaj reći kako previše romantiziram Mostar. Kao da izmišljam grad u kojemu sam rastao. Nerijetko se zamislim nad time i uvidim kako je vrlo moguće da sam cijeli život posvetio potrazi za izgubljenim zavičajem, gradom u kojemu sam rastao. Onda pišem, izrazito nepouzdane uspomene, nepovezane u vremenu i dobijem dojam kao da u dnevnik zapisujem snove. Sve kako ih ne bih zaboravio, kako mi ne bi izmaknuli jer ponekad želim da je sve san, ovaj kojeg zapisujem kako bih uveo i druge ljude u njega i poput nekog pradavnog avanturista uzviknuo – pogledajte, pronašao sam Mostar!

Zbog toga, poput kakvog arheologa kopam po povijesti grada i pokušavam ga sastaviti od ljudi i mjesta koji su tu povijest obilježili. Valjda želim vratiti onaj osjećaj kojeg sam imao kao dijete, onu čistu radost života pa se igram, riječima i slažem veliku slagalicu na stolu pred sobom. Budem sretan kad pronađem pravi dio i stavim ga gdje pripada jer se ispred mene ukaže jedan dio mog grada u koji sam ugrađen i koji je ugrađen u mene. Ljudi su, prosta je to stvar, programirani pričama koje se prenose s jedne na drugu generaciju. Tako i premoste linearnost vremena i postaju dijelom nečega što nadilazi vremenske gabarite jednog ljudskog vijeka. Na taj nas način i mjesta u kojima sam odrastali određuju kao ljude, bruse naše ponašanje, način na koji govorimo i hranimo se i, općenito, sve naše životne sklonosti.  

Nedavno je, pišući tekst povodom stogodišnjice smrti Alekse Šantića, jedan hrvatski novinar zapisao zanimljivu usporedbu. Šantića je, naime, usporedio s Neretvom, napisavši kako i Šantić baš kao i Neretva stalno otječe a nikad uistinu ne odlazi iz Mostara. Ali ovo je priča o tome kako je Mostar napustio Neretvu. Možda jedini preostali dio sebe koji današnji Mostar povezuje s onim Mostarom u kojemu sam rastao ja i tolike generacije prije mene. Sve drugo kao da je amputirano pa zašivano natrag, kao skrpljeno na brzinu a sve ne bi li se tijek života, svakodnevica Mostaraca usmjerila nekim drugim putovima. Kao da život nema kontinuitet i kao da život nije tek masovna nego izrazito osobna pojava.
A život je pojava, ovaj ljudski nije ništa drugačiji od života ptica, drveća, planine ili pak rijeke. Kao da ga se iz nekih meni nejasnih interesa želi otrgnuti od tog velikog jedinstva svega na svijetu, istrgnuti iz kontinuiteta i osamiti ga u kozmosu. Sve to je rezultiralo dubokim osobnim samoćama. Pa i ovom mojom iz koje se uvijek pokušavam izdvojiti tražeći svoj grad, sklapajući ga kako bih znao da su svi koji su hodali ovim ulicama još uvijek tu jer ih prepoznajem u licima njihove djece i unuka.  

Kada sam bio dječak mrštio sam se kad sam morao ići na more. Dan današnji ako nisam proveo barem nekoliko dana na Neretvi ljeto kao da nisam ni doživio. A u ono, danas pomalo zastrašujuće, davno vrijeme svakog bi se ljetnog dana budio ushićen. Doručak nikada nisam dovršavao kući već bih sa šnitom u ustima, bosonog i u kupaćim gaćicama letio kroz kapiju dok su iza mojih leđa baka i majka nemoćno odmahivale glavom. Spustio bih se niz sokak koji je i danas popločan granitnim kockama kakve su tada prekrivale cijelu Titovu ulicu i Musalu. Skrenuo bih pored Higijenskog zavoda prema hotelu Energoinvest i Bejrutki, koja je tada još bila u izgradnji. Tu bih se spustio do Balordine ulice i okrenuo prema Carinskom mostu. Nije bilo puno automobila pa zbog toga naši roditelji i nisu strahovali pustiti nas onako malene, mršave i same da cunjamo ulicama.
Prešao bih ulicu kod Carinskog mosta i zaputio se, već dobrano prašnjav, prema Pijesku. Spuštao sam se prema Neretvi koju nisam volio napuštati zbog nekog tamo mora. Spuštao sam se nejednako izlivenim stubama, kroz grmlje kupina, hlad košćela i smokvi, bosim nogama gazio slatke opale plodove i žurio do Pržine kako bih se što prije dokopao Pijeska. Tamo je bio moj dječji raj, tamo sam bio Huck Finn i Tom Sawyer, maštao o marifetlucima koje su činili dječaci iz romana Branka Čopića. Plaža bi uvijek bila puna. Majke i bake se nisu plašile za nas zato jer su znale da će oni stariji voditi računa o nama ako počnemo previše divljati iako su nam oni sami dopuštali da divljamo počesto nas i nagovarajući da radimo stvari koje bi užasnule današnje roditelje. Vodili su nas na pećine i učili skakati, puštali nas da skačemo u brzake i puštamo se s kraja na kraj Pijeska.  

Pijesak je tada izgledao potpuno drugačije nego danas. Velika šljunčana plaža je bila spojena s obalom. U Neretvi su se hladile karpuze, Kenijada i pivo. Kad bismo se mi, djeca dobrano izdivljali stariji bi vadili karpuze, križali ih i davali nam da jedemo. Jeli smo, onako opaljeni suncem i izmoreni kupanjem, halapljivo, sladak nam je sok curio niz brade pa niz tijela. Nakon toga smo se opet kupali ne bismo li sprali šećer s naših tijela.  

Ono što mi je ostalo posebno urezano u sjećanje jesu predvečerja na Pijesku. Budući tišina nije apsolutna već isključivo odsustvo ljudskog glasa u jednom bi trenutku, dok su posljednje zrake sunca dodirivale ogradu Carinskog mosta, svi na plaži, i starija raja i djeca, samo sjedili i gledali u rijeku. Nastupila bi apsolutna tišina, mir kakvog nikad više nisam osjetio.  

Ista se stvar događala i nešto sjevernije od Pijeska, na Uzaku. Slično je bilo i nizvodno. Na Kazanu, pa dalje na Bunuru, Mejdanu, ispod Starog mosta, u Mahali. Isti rituali, ista ljetna popodneva. Skakanje, plivanje, plovidba na unutarnjim automobilskim gumama. Odnekud bi se pojavila i tepsija vrele pite. Roštilj se palio rijetko.   

Danas mi se čini kako je moje djetinjstvo bilo jedno dugačko neprekidno ljeto. Jednostavno ne mogu ispustiti ta sjećanja. Pogotovu danas, skoro iz inata, jer sve su pobrojane plaže uz rijeku u ljetnim danima gotovo puste. Ljude koje zatičem na Pijesku poznajem još iz djetinjstva. A plažu je od kopna odvojila riječna struja preusmjerena srušenim mostom čije ostatke još nitko nije izvadio iz Neretve ne bi li našu plažu vratio kopnu. Carinska je raja ipak održava i čisti svake godine. Tu se valjda spajamo sami sa sobom i nestalim gradom u kojemu je tijek svakodnevice potpuno preusmjeren ka tržnim centrima ili uvjetovan turizmom zbog čega još jedino pod Starim mostom ljeti vrvi ljudima.  

Kako je zapisao onaj novinar čije mi je ime sada lijeno provjeravati – Neretva stalno otječe ali nikada ne napušta Mostar. Zato budem žalostan kada vidim kako je Mostar napustio rijeku. Zaboravili smo kakav privilegij imamo u toj smaragdnoj divljakuši. Ljudi iz drugih gradova moraju putovati kako bi došli u doticaj s prirodom a nama je tu, pod nosom, potpuno divlja, ušuškana u grmlje kupina, smokve i košćele, zaštićena od grada koji joj ima zahvaliti život. Uvečer čujete ptice, iz rijeke iskoči riba, vjetar zašumi u krošnjama a naše su kuće tek na par stotina koraka daleko. Kuće za kojima čeznemo, dom, zavičaj, možda je on još uvijek tu samo ga mi ne znamo više vidjeti.  


Marko Tomaš je rođen u Ljubljani, 1978. godine.
Školovao se u Mostaru i Somboru. Kraće ili dulje vrijeme radio u Sarajevu, Mostaru, Splitu, Beogradu.

Dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare objavljuje na internetskim portalima zurnal.info, lupiga.com, newipe.com, velikeprice.com te telesport.telegram.hr. Kolumnist je mariborskog dnevnog lista Večer.

Novinske tekstove objavljivao u Feral Tribuneu, BH Danima, zagrebačkom tjedniku Novosti i Glasu Istre.

Pokretač je i urednik kultnog književnog fanzina KOLAPS i pripadajuće biblioteke. Tijekom 5 godina u Splitu je uređivao književni program i vodio čuvenu knjižaru Utopia.
Uređivao je poetsku ediciju „Nova osjećajnost“ pri nakladi Vrijeme iz Zenice. Kao vanjski urednik surađuje s nakladničkim kućama LOM iz Beograda, V.B.Z. i Jesenski & Turk iz Zagreba.

Pjesme su mu prevođene na desetak svjetskih jezika.

Dobitnik je nagrade „Farah Tahirbegović“ za 2014. godinu i nagrade „Pincom“ za kratku priču 2004.

Roman „Nemoj me buditi“ našao se u užem izboru svih relevantnih nagrada u regiji. Uvršten je među pet najboljih hrvatskih romana objavljenih 2020. godine pri kandidaturi za nagradu „Meša Selimović“.

Po motivima njegovih pjesama Hrvatsko narodno kazalište Mostar napravilo je višestruko nagrađivanu predstavu „Gnijezdo“ autorice Marine Petković Liker. U jesen 2022. godine HNK Mostar na scenu će postaviti njegovu dramu „Noć s Aleksom“ koju će redateljski potpisati Ivica Buljan.

Trenutno živi i radi na relaciji Mostar Zagreb.