Naši papirići u prostoru za kojeg mislimo da nikome ne pripada 

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autor: Berislav Jurič

Bosanskohercegovačko društvo godinama je razvučeno oko ”važnijih stvari” pa se pozornost pridavala stvarima koje su se nametale s raznih vrhova kao najvažnije stvari za život. U međuvremenu, zatupljivani su vrhovi na nižim razinama i zanemareno je sve oko nas.  

Svjedoče o tome ulice naših gradova o kojima se tek u posljednje vrijeme počelo razmišljati kao o nečem bitnom u našim životima i prostoru koji ne smije biti zanemaren nego uredan i čist. Svjedoči o tome i priroda kojoj se hvalimo kao nečemu što nema nigdje na svijetu, ali ćemo redovito iskoristiti netaknutu prirodu da je taknemo smećem i da proplanke pretvorimo u deponije.  

Poligoni za samovolju i nebrigu 

Dokaz je to kako se javna priča u Bosni i Hercegovini zakopala u privatizirana djelovanja dok je javni prostor zanemaren kao neka usputna i nebitna stvar. Iako se u posljednje vrijeme građani osvješćuju pa shvaćaju da su važne stvari na nižim razinama i da je bitno u kakvom okruženju živimo, stvari su po mnogima došle prekasno a po mnogima se mijenjaju presporo. No, u svemu je bitno da se mijenjaju i da će s vremenom, a nadati se da ga imamo dovoljno, i prave stvari sjesti na pravo mjesto i da će javni prostori prestati biti poligon za samovolje, nebrigu i namjerna skrnavljenja.  

Kako smo, dakle, naučili živjeti u zanemarenim okruženjima i prihvatili nenormalne stvari normalnima, tako se i u ostale prostore koje koristimo uvukao nered i pravila, ako ih i ima, ne poštuju se ili se zanemaruju.  

Malo tko ozbiljnije shvaća da je javni prostor, poput kakvog trga i ulice, i prostor kojeg su popločale društvene mreže, platforme i mediji koji se, čini se, još uvijek snalaze u prelasku u neke ”moderne” oblike.  

Poruke na zidovima 

Nakon prvih crteža po špiljama, kojima je čovjek ostavljao poruku na zidu drugim ljudima svojeg vremena, ali i ljudima tisućama godina kasnije, čovjek se vratio ispisivanju novih poruka na nove zidove. Samo, pitanje je koliko su vječne poruke na zidovima društvenih mreža i koliko su važne za naraštaje koji dolaze nakon njihovih pisaca.  

Razni statusi i objave, u ovo vrijeme kad nikada manje nije vrijedila objavljena i izrečena riječ, postaju samo kapljica u velikoj bari, čiji krugovi brzo nestanu ili ih progutaju krugovi bezbroj drugih kapljica. Pitanje je samo koliko je crtež u špiljama bio prljanje zida a koliko su statusi trovanje nepreglednih zidova pred kojima nas ”strijeljaju” svime i svačime. Najčešće, nebitnim i iskrivljenim informacijama. 

Brojna su istraživanja pokazala kako sve više vremena provodimo u internetskoj stvarnosti i kako u tom prostoru boravimo više nego u svim opipljivim prostorima koji nas okružuju. Ta se stvarnost, nažalost, ne razlikuje puno po prljavštini kakvu smo navikli gledati kroz neke druge prozore – kroz one na našim domovima ali i kroz televizijske prozore u svijet. Prljavština kojoj svjedočimo na našim ulicama i ono što se prosipa s govornica i kroz mikrofone raznih javnih nastupa premjestilo se i u digitalnu stvarnost.  

Zanemarujemo prostor 

Brzina promjena u informacijskim tehnologijama nadmašila je brzinu promjena u svim ostalim područjima života, a primjena dostignuća koja su rezultat tih promjena, iz dana u dan mijenjaju naše ponašanje i naše navike. Dok je ”klasična” komunikacija napredovala lagano, dok su se ljudi zadovoljili porukama na zidovima pećina, glinenim pločicama, papirusu, knjigama i pismima, koje su pošte u svom ritmu slale do konačnog odredišta, moderno vrijeme ubrzalo je proces širenja informacija. Komunikaciju između dvoje ljudi u jednu ruku je pojednostavilo, ali i dovelo do komplikacije ljudske komunikacije. 

Moderna tehnološka rješenja, u koje spadaju i nove tehnike i pravila komunikacije, u kombinaciji s brzim ritmom života potiču ljudski razvoj, ali ga i sputavaju. Većina stručnjaka slaže se da čovjek često ne može stići napredak tehnologije, pa je u svakom trenutku svojega života ustvari u trci za onim što mu tehnologija nameće. Pojedini znanstvenici tvrde kako moderna komunikacijska rješenja, u kombinaciji s brzim ritmom života u jednu ruku mogu poticati ljudski razvoj, a opet mogu potkopati razvoj osobnog znanja, iskustva i životnog stila. U svemu tome, zatrpani silnim promjenama i natjerani na prilagođavanje neprilagodljivom, zanemarujemo prostor u kojem se nalazimo. 

Kako to u nas po običaju biva, svemu se pristupa aljkavo i sporo pa se tako zakasnilo i s pravilima za čistoću online prostora a korisnici su, skriveni iza svojih tipkovnica, smatrajući da su nevidljivi, dobili slobodu da iznose sve ono pred čime bi se možda zamislili da trebaju izgovoriti.   

Sve to ipak netko prati 

Malo tko ozbiljno shvaća, a čini se i oni odgovorni, da je online prostor javni prostor i da na njemu ne smije biti prljavštine, pogotovo ne one namjerno bačene. Stara je, izlizana priča kako se korisnicima Interneta gade komentari pod tekstovima u online medijima. Međutim, ima i onih koje ti komentari zabavljaju i kojima su oni jedino štivo. Primijetio je svatko od nas kako na društvenim mrežama ima ”likova” koji redovito ostavljaju komentare uvjereni kako ih štiti lažno ime i da nitko nikada neće moći doći do njih. Imamo, nažalost, i onih koji svjesno, imenom i prezimenom, iznose prljavštine i šire najprizemnije govore mržnje. Srećom, počelo je i pravosuđe nešto raditi po tome pitanju pa su podignute i prve optužnice za širenje mržnje na društvenom mrežama.  

I dok po tipkovnicama ”lupaju” mnogi anonimci smatrajući da su zauvijek skriveni, u posljednje vrijeme sve su češća izvješća policije i pravosuđa o tome kako netko trovanje internetskog prostora ipak prati. Iako uvijek ima onih koji će reći kako ima važnijih stvar i većeg krimena od toga, svjedočimo kako se pravosuđe počelo baviti govorom mržnje na društvenim mrežama pa bilježimo i prve optužnice za zločeste jezike i brzoplete prste.  

No, osim anonimaca, i javne ličnosti, i to one koji su na važnim dužnostima i koji kroje naše sudbine kroz zakonodavnu vlast, sve su češće pod kritikama zbog neprimjerenog sadržaja na društvenim mrežama. Tako se odgovorni ponašaju neodgovorno i šire govor mržnje, pozivaju na linčeve i razna etiketiranja vjerujući u svoju nedodirljivost. Neki od njih čak i mašu imunitetom kojeg im je sudjelovanje u vlasti omogućilo.  

Bezbroj je primjera koji govore kako se u nas zloupotrebljava javni prostor bilo da se radi o opipljivom ili o digitalnom okruženju. I dok postoje neka pravila za bacanje ”papirića” i u stvarnom prostoru i u digitalnom okruženju, malo ih se tko drži. Čak i oni koji donose zakone, zabavljeni su ”važnijim stvarima” i presporo reagiraju na izazove koje pred nas donosi najbrže rastuća industrija na svijetu. Jer, u digitalnom svijetu, stvari se mijenjaju brzinom munje.  

Papirići i deponije 

Dakle, i online prostor je javni prostor i u njemu ne bi trebalo biti odbačenih papirića kamoli deponija. Obrazovni sustav, koji ne pridaje previše pozornosti ni ekologiji koliko bi trebao, još uvijek, čini se, tapka kad su u pitanju izazovi onih koji se upuštaju u svjetove odraslih i ekologija neopipljivog, digitalnog svijeta. Iako su djeca izložena sve većem utjecaju svjetova koje drže na dlanu, nisu dovoljno pripremljena na sve ono što im ti svjetovi nude, ni na ono što ti svjetovi skrivaju.  

Medijska pismenost je na našem području tek u povojima pa se javnost ne snalazi najbolje u tome što čitati, kako čitati, kako otkriti podmetanja, razotkriti one koji svjesno šire dezinformacije, one koji svjesno otupljuju društvo objavljivanjem površnih i poglupih sadržaja. 

Javnost još uvijek nije načisto s tim gdje ostavlja svoje tragove na Internetu, kome se izlaže i koja su pravila igre. Ograničeni ekranima kroz koje ulaze u neki novi svijet, uvjereni su da se ne vide i da nitko ne zna tko stoji iza komentara, lajka, srca ili bilo kojeg drugog emotikona koji nam sve maštovitije traže da predstavimo svoje stanje.  

Prljači javnog prostora 

Bezrazložno uvjereni kako je sve na Internetu laž, smatramo kako i mi možemo biti dio te laži i kako nećemo odgovarati ni za laganje ni za iznošenje stvari koje se možda ne bismo usudili iznijeti naglas. Stoga, pravan koji naivno koristimo ne skriva nas. Naprotiv, otkriva nas ako smo prljači javnog prostora kakav je i digitalni svijet.  

Brojni se znanstvenici slažu kako je biološki razvoj čovjeka i njegov kapacitet za prihvat informacija kroz evoluciju ostao gotovo nepromjenjiv. Biolozi tvrde kako se ljudsko tijelo i mozak nisu znatnije promijenili tijekom proteklih 100.000 godina i da ništa ne upućuje na to da se uskoro mogu očekivati takve promjene. No, čini se kako mi, ma koliko razvijeniji bili, padamo pod onom čisto ljudskom navikom da se pravimo pametniji no što jesmo, Uz to, pravimo se i nedodirljivijima pa smatramo kako nam neće doći na naplatu sva prljavština iz online okruženja. 

Tako se bosanskohercegovačko društvo vrti u još jednom svojem krugu u kojem oni koji bi trebali biti uzori i mijenjati ovu zemlju nabolje, pretvaraju u loše i nikakve uzore.  

Jasno je svima da u Bosni i Hercegovini svemu treba puno vremena. Prelazak iz nekih naših pećina i napisa u njima u digitalno doba također je na udaru sporosti a još je sporije shvaćanje da je prostor u kojeg tipkamo kroz monitore jednako javan kao i prostor kojim šetamo. Kako nam zasmeta nečista ulica i kako proklinjemo tragove koji ostaju za nekim nesavjesnim ljubiteljima životinja, tako bismo trebali biti svjesni da zapinjemo i o smeće koje tipkamo i kako i tamo postoje oni koji pod krinkom slobode izražavanja sebi daju slobodu prljanja. I u toj stvarnosti, trebali bi smo, baš kao na ulici, zaobilaziti smeće, paziti u što gazimo i upozoravati one koji prljaju da to ne čine. Za početak, to možemo uraditi ignoriranjem i ne pridavanjem pažnje koja prljače najviše hrani. 

Berislav Jurič, književnik i novinar, rođen je 14. svinja 1980. godine u Tomislavgradu. Do sada je objavio dvije knjige, zbirku kratkih priča ‘Naspavani psi laju’ koja je nagrađena kao najbolja knjiga proze te zbirku pjesama ‘Golotinja’ koja je nagrađena kao najbolja zbirka poezije. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada za poeziju i prozu te za novinarski rad. Godine 2018. proglašen je novinarom godine u Bosni i Hercegovini.