Ostavimo mjesta za prošlost – grad bez prošlosti je grad bez budućnosti
Kolumna Pisma na putu do kuće
Autor: Boris Rozić
Cjelokupno postojanje ograničeno je dvjema temeljnim, nerazdvojivo povezanim, dimenzijama – prostorom i vremenom. Bez prostora postojanje materijalnog svijeta ne bi bilo moguće, dok bi bez vremena nestao slijed koji omogućuje razvoj svih materijalnih pojava i događaja. Čovjek je dijelom svoga bića satkan od materije i on kao svako drugo postojeće biće posjeduje svoju prostornu i vremensku dimenziju. Ove dimenzije nisu samo fizikalni okviri unutar kojih se krećemo i djelujemo, već su duboko ukorijenjene u samoj biti našeg postojanja i naše svijesti, pa su stoga ključne, ne samo za razumijevanje fizičkog svemira, već i društvenih, kulturnih i povijesnih vidova ljudskog postojanja.
Brojne znanosti nastoje shvatiti čovjeka istražujući pritom pojedine vidove njegovog bića, pa se tako arheologija praćena nizom srodnih disciplina bavi proučavanjem materijalnih ostataka iz prošlosti i dovodi ih u svezu s vremenskom dimenzijom čovjekovog postojanja prateći njegov tehnički, društveni i duhovni razvoj.
Preko svoje subjektivne svijesti kroz predodžbu vremena, doživljavamo sadašnjost, za koju naše sjećanje vezuje prošlost, dok naša očekivanja i naumi vežu sadašnjost za budućnost. U tom smislu, naš se život zbiva u vremenu koje mu daje određeno povijesno obličje i omogućava nam spoznaju sebe kao bića koja se mijenjaju i razvijaju. Stoga je nužno objedinjenje vremenske s prostornom dimenzijom čovjekova postojanja kako bi naše postojanje poprimilo svoju puninu i svrhu, a u ostvarenju toga arheologija može odigrati značajnu ulogu pomažući u održavanju ravnoteže između razumijevanja i očuvanja prošlosti te izgradnje bolje budućnosti.
Materijalni ostatci kao svjedoci postojanja
Kako i u drevna doba, tako i u današnja, čovjek teži zajedništvu s drugim ljudima. Vremenom su male rodbinsko-obiteljske zajednice prerasle u plemenske, koje su se daljnjim razvojem pretvorile u velike zajednice koje, zbog uzajamnog interesa, u prvom redu gospodarskog i praktičnog, nastanjuju zajednički prostor, odnosno seosku ili gradsku sredinu.
Ljudi često nastanjuju istu sredinu, odnosno isti prostor, kroz duži vremenski period i iza sebe u prostoru ostavljaju, bilo to slučajno ili namjerno, mnoštvo materijalnih tragova svojega postojanja. Ti materijalni tragovi mogu biti sitni uporabni predmeti, umjetničke tvorevine ili pak ostatci građevina, te se iz svakog od njih mogu se steći spoznaje o ljudima koji su ga za sobom ostavili.
Naime, ovdje je potrebno istaknuti jednu posebnu vrstu materijalnog ostatka koja je namjerno ostavljena, a riječ je o spomenicima. Spomenici su trajni materijalni svjedoci jednoga prolaznog trenutka u vremenu, postavljeni u prostoru, kako bi taj trenutak ostao upamćen među naraštajima koji dolaze. Na taj način prostor postaje svojevrsni most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Očuvanje spomenika nosi određenu moralnu odgovornost, jer njegovim uništavanjem brišemo sjećanje na događaj kojemu oni svjedoče, a takav je događaj po svoj prilici u vrijeme svog nastanka bio značajan u tolikoj mjeri da je posvećen trud kako bi se spomenik postavio, a to nam u konačnici može otkriti spoznaje o važnosti i posljedicama toga događaja.
Nadalje, ukoliko se u nekoj sredini otkrije kakav materijalni ostatak i prepozna njegov povijesni značaj neophodno je očuvati ga i iskorisiti njegov obrazovni, ekonomski, ali i opći kulturni potencijal. To ponajprije uključuje primjereno skladištenje i muzejsku prezentaciju sitnih nalaza, odnosno integraciju u javne ukoliko je riječ o većim nalazima poput ostataka arhitekture. Suvremeni urbanizam često uključuje očuvanje i integraciju arheoloških nalazišta u gradski krajobraz, prepoznavajući njihov potencijal koji bi se izgubio uništavanjem ili pak premještanjem. Ovaj pristup ne samo da čuva kulturnu baštinu, već i obogaćuje urbani prostor, pružajući stanovnicima i posjetiteljima zanimljiv sadržaj te priliku da se upoznaju s poviješću mjesta na kojem se nalaze.
Integracija arheoloških nalazišta u urbani prostor
Ranije spomenuta integracija arheoloških nalazišta u urbani prostor predstavlja izazovan, ali i nužan korak u očuvanju kulturne baštine pri čemu se istovremeno omogućava urbanistički razvoj. Ovaj je proces izazovan budući da zahtijeva pažljivo planiranje s posebnom posvećenosti različitim svojstvenostima pojedinog nalazišta kako bi se osigurala njegova primjerena zaštita i prezentacija javnosti. Različiti su pristupi takvoj integraciji, a oni u često podrazumijevaju izgradnju zaštitnih struktura oko i iznad nalazišta, zatim izgradnju pristupnih puteva i staza za posjetitelje, opremanje prostora nalazišta urbanim mobilijarom, uređenje zelenih površina te izgradnju popratnih objekata poput takozvanih in situ muzeja ili posjetiteljskih centara. Na takav su način primjerice integrirani prostor atenske akropole i agore te rimskog foruma koji sa recentnijim objektima u svojoj blizini čine skladnu cjelinu.
Drugi je pristup inkorporiranje nalazišta u moderne građevine, posebice je učestao u urbanim središtima ograničenim prostorom s rastućim infrastrukturnim ili gospodarskim potrebama stanovnika poput Rima, gdje se često u restoranima, trgovinama ili pak stanicama podzemne željeznice mogu pronaći ostaci antičkih rimskih građevina. Na taj način, povijesno značajni prostori postaju dostupni i vidljivi građanima, što doprinosi boljem razumijevanju i poštovanju lokalne povijesti.
Prošlost kao nadahnuće
S druge strane, poštovanju lokalne povijesti i tradicije može pridonijeti izgradnja novih objekata koji će poštovati tradicionalne tehnike gradnje i ukrašavanja. Takve novogradnje skladno nadopunjuju povijesne urbane prostore te stvaraju osjećaj povezanosti s prošlošću i kulturnog rasta. Naime, jedan od ključnih aspekata arheologije je istraživanje kako su se ljudi kroz povijest prilagođavali svojim okruženjima i podizali svoja naselja. Tako se mogu spoznati načini na koje su starije kulture prilagođavali svoje nastambe lokalnim klimatskim uvjetima, koristeći pritom jednostavne i održive tehnike gradnje, te kako su oblikovali javne prostore u skladu s svojim ekonomskim, duhovnim i drugim potrebama.
Spoznaje takve vrste mogu biti od neprocjenjive vrijednosti za suvremene urbaniste, koji na primjer, analizom starih gradskih struktura, rasporeda ulica, javnih sadržaja i infrastrukturnih sustava pomažu u razumijevanju načina na koje su ljudi u prošlosti rješavali probleme koji su i danas prisutni. Takvi problemi su transport, sanacija i stanovanje. Urbanisti i arhitekti mogu potražiti nadahnuće izučavajući mjesnu tradicionalnu gradnju kako bi stvorili održive i kulturno primjerene projekte koji poštuju i preslikavaju lokalnu povijest, stvarajući pritom jedinstven urbani krajobraz koji će biti ugodan stanovnicima i privlačan posjetiteljima.
Arheološki turizam
Istovremeno, integracija arheoloških nalazišta i iskorištavanje njihovog potencijala unutar urbanog prostora može značajno obogatiti kulturnu i turističku ponudu grada. Takva nalazišta mogu postati privlačno odredište za turiste, doprinoseći lokalnoj ekonomiji što u konačnici pomaže u financiranju daljnjih istraživanja i restauracijskih radova. Uspješna integracija također podrazumijeva obrazovne programe i aktivnosti koje omogućuju građanima i posjetiteljima da se neposredno upoznaju sa arheološkim i povijesnim kontekstom nalazišta. Takvi prostori nude mogućnosti za poučne obilaske, radionice i interaktivne izložbe koji mogu zainteresirati posjetitelje svih uzrasta.
Obrazovanje o kulturnoj baštini ključno je za očuvanje i razumijevanje našeg zajedničkog nasljeđa te razvijanja svijesti o vrijednosti i značaju kulturnih i arheoloških spomenika, budeći pritom zanimanje za obilazak i izravno upoznavanje s arheološkom baštinom. Potrebno je posebno istaknuti kako interaktivni sadržaji mogu značajno unaprijediti iskustvo takvog upoznavanja. Na primjer, virtualni obilasci omogućuju posjetiteljima da istraže arheološke lokacije u trodimenzionalnom okruženju, pružajući im iskustvo prostora u izvornom stanju, dok aplikacije s proširenom stvarnošću mogu rekonstruirati drevne građevine i prikazivati ih u stvarnom prostoru. Također, interaktivni kiosci na samim lokacijama nude dodatne informacije putem video materijala, fotografija i animacija. Ove tehnologije ne samo da obogaćuju iskustvo, već i čine arheološku baštinu pristupačnijom i zanimljivijom široj publici.
Arheološki turizam danas je sve prisutnija pojava, a u prvom redu podrazumijeva uvrštavanje arheoloških nalazišta i muzeja u turističku ponudu. je još jedan aspekt u kojem se preklapaju arheologija i urbanizam. Dobro osmišljeni urbanistički planovi mogu dodatno iskoristiti ovaj potencijal, osiguravajući da su arheološka nalazišta pristupačna i dobro očuvana, te da postoje primjerene prateće infrastrukture kao što su muzeji, informativni centri i pješačke staze. Gradovi poput Rima, Atene i Istanbula već dugo koriste svoje bogato arheološko nasljeđe kao ključni dio turističke ponude te predstavljaju izvrstan primjer uspješne integracije povijesnih dobara u suvremene urbane cjeline.
Među ostalim, promocija arheološke baštine ključno je sredstvo za povećanje svijesti i zanimanja među turistima. Kroz marketinške kampanje, digitalne platforme, društvene mreže te suradnju s medijima, prostori od arheološkog značaja mogu postati prepoznatljiva i privlačna odredišta. Informativni materijali poput letaka, vodiča, dokumentarnih filmova i virtualnih obilazaka pomažu u obrazovanju javnosti o povijesnom značaju tih lokaliteta. Također, organizacija događaja kao što su tematski festivali, radionice, predavanja i izložbe može dodatno povećati interes i posjećenost. Kroz ovakve aktivnosti, baština se približava široj publici, stvarajući emocionalnu povezanost i poštovanje prema prošlosti.
Pored glavnih atrakcija, integracija manjih i manje poznatih arheoloških nalazišta može obogatiti turističku ponudu i pružiti posjetiteljima dublje i raznovrsnije iskustvo. Takve povijesne znamenitosti mogu uključivati arheološke parkove, muzeje na otvorenom i rekonstruirane povijesne zgrade ili spomenike. U konačnici, kroz takvo jedinstvo zaštite baštine i urbanog razvoja, gradovi mogu postati dinamični prostori koji objedinjuju prošlost i sadašnjost, stvarajući jedinstvenu i inspirativnu okolinu za svoje stanovnike i posjetitelje.
Arheolozi među urbanistima
Arheološka istraživanja igraju ključnu ulogu u očuvanju kulturne baštine unutar urbanih sredina, pa je stoga potrebno omogućiti provođenje arheoloških istraživanja prilikom planiranja novih građevinskih ili infrastrukturnih projekata. Tako urbanizam prilagođen arheološkim dobrima podrazumijeva planski pristup koji uzima u obzir prisustvo i značaj arheoloških ostataka prilikom razvoja ili renovacije urbanih prostora, zahtjevajući pritom suradnju između arheologa, urbanista, arhitekata i lokalnih vlasti kako bi se osigurao razvoj urbanih sredina bez nanošenja štete kulturnom i povijesnom blagu toga prostora. No, takva suradnja u većini urbanih sredina ne postoji već urbanisti i lokalne vlast samostalno donose odluke bez savjetovanja s stručnim osobama, pa je nažalost česta pojava uništavanja arheološke baštine prilikom gradnje ili pak neprimjerene renovacije povijesnih građevina koje tako gube na svojoj povijesnoj vrijednosti. Stoga je nužno uspostaviti suradnju između arheologa i sličnih stručnjaka kako bi se očuvla baština i iskoristio njen ukupni potencijal.
Također, potrebno je zakonski ograničiti i nadzirati gradnju na prostorima od arheološkog značaja te jasno odrediti vlasništvo i upravljanje takvim zemljištem. Nepropisna gradnja odnosno takozvani divlji urbanizam, uz zamršeno vlasništvo nad zemljištem, znatno otežava arheološka istraživanja, konzervaciju i prezentaciju nalazišta, što u konačnici onemogućava iskorištavanje punog potencijala povijesno-kulturnog blaga. Prepreka održavanju i integraciji arheoloških nalazišta je osiguravanje primjerenih sredstava, budući da takav pristup može biti skup. Lokalne vlasti često ne prepoznaju potencijal povijesnog blaga i ne opravdavaju trošak potreban za njegovo održavanje, već sredstva preusmjeravaju na druge sektore, bez uzimanja u obzir šire slike. Međutim, investicije u kulturno-povijesno nasljeđe te kulturni turizam često se isplate kroz povećanje broja turista i ekonomski rast.
Zaključno je potrebno istaknuti kako je veza između arheologije i urbanizma višeslojna te pruža brojne mogućnosti za obostranu korist. Arheologija nudi dragocjene uvide koji mogu oblikovati učinkovito i održivo urbanističko planiranje, dok urbanizam omogućava očuvanje i integraciju arheoloških nalazišta u suvremene gradske prostore, a uz podršku lokalnih vlasti obje struke mogu ostvariti značajne napretke. Ovakva zajednička suradnja i umreženost više različitih sektora ne samo da čuva prošlost, već i oblikuje budućnost, obogaćujući životne sredine i stvarajući prostore koje nadilaze prolaznost vremena, ali i objedinjuje prostornu i vremensku dimenziju postojanja.
Boris Rozić rođen je u Mostaru, gdje je završio preddiplomski studij arheologije i filozofije na Sveučilištu u Mostaru te trenutno pohađa diplomski studij arheologije na istom sveučilištu. Samostalni je istraživač, a njegovi znanstveni interesi uključuju kognitivnu arheologiju, paleolitičke društvene odnose te očuvanje kulturne baštine. Također se zanima za umjetnost, jezikoslovlje i filozofiju.
