Simbioza prostora i kulture 

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autor: Ilija Pujić

Nastajanje umjetnosti jednog grada i njegovih umjetnika uvijek vežem za samu atmosferu grada, njegovu kulturu postojanja te urbanistički razvoj. Simbioza umjetnosti i prostora je nerazdvojna. Štoviše, kada promatram prostor u bilo kojem smislu, u pozadini razmišljam o osnovnim elementima teatra koje je postavio veliki teatarski redatelj Peter Brook, a to su: prazan prostor, performer  i gledatelj. Odnosno, kao što je Brook  naglasio da sve što je potrebno za stvaranje teatra jeste da netko negdje za nekoga nešto igra. Tako u mojim razmišljanjima prostor jednog grada svojom arhitekturom, otvorenim javnim prostorima, prirodnim ljepotama te kolanjem stanovništva gradi teatarsku predstavu za svakog pojedinca, koji je pak slobodno pozvan čitati je na vlastiti način.  

Moja spoznaja koliko prostor zapravo doprinosi lokalnim umjetnicima i stanovništvu započinje prije nekoliko godina, baš na putovanju daleko od kuće, u Maroku kada sam imao priliku surađivati s  mentorom Toni Cots-om, konceptualnim umjetnikom i bivšim članom Odin Teatra, Eugenia Barbe. Sjećam se da sam već pri stizanju u marokanski grad Tanger, bio zapanjen širokim bulevarima ukrašenim gorostasnim kalifornijskim palmama, po kojima je grad više ličio na hollywoodski set nego na stoljetnu trgovačku utvrdu koje su tkale i kolonizirale mnoge kulture, počevši od Feničana, Rimskog carstva, Arapa, Francuza i Španjolaca. Priznajem, trebalo mi je vremena da upoznam starogradsku jezgru, i pravu raznolikost marokanske kulture, koja se vješto skrivala u uskim zapuštenim ulicama koje su još donekle ostale neoskvrnute turizmom i kapitalističkim izrabljivanjem. Upravo taj dašak kulturološke smjese i starih običaja me podsjetio na moj voljeni Mostar. No, većinu boravka u Tangeru proveo sam istražujući kako kapitalizam uz bespravnu gradnju i prodaju parcela stranim investitorima uništava kulturni i urbani identitet grada. Nigdje dosada nisam svjedočio većem sukobu autohtone kulture i nasilnom stvaranju novog grada unatoč većinskom negodovanju njegovih stanovnika. Definitivno jedno od najtužnijih sjećanja s dosadašnjih putovanja se dogodilo upravu u Tangeru, gdje nam je turistička voditeljica pokazala ogromno prostranstvo prirode i rekla da je to mjesto gdje ptice iz naših krajeva dođu kada sele na jug, te potom pokazala nacrtnu ploču na kojoj je označeno da se na toj lokaciji gradi ogromni kockasti prodajni centar, naravno zapadnjačkog stila, koji bi se sigurno mogao uklopiti u bilo koji veći europski ili američki grad, ali ne i u marokanski biser Tanger. Kroz glavu mi je prošla poražavajuća misao da ću jednog dana govoriti djeci: „Bio sam na mjestu gdje ptice odu kada sele na jug i bespomoćno promatrao kako čovjek uništava prirodu i gradi prodajni centar.“  

Mevludin Talovic

Usred svog tog ludila, i namaštavanja pokušaja kako bar nekim djelovanjem s lokalnim umjetnicima adresirati spomenuti problem, jedno večer uz pratnju mentora odem u predgrađe, gdje zateknemo lokalnog marokanskog umjetnika koji priređuje performans u nečemu što jedino mogu opisati kao agronomsko-kulturni park. Naime, mjesto koje inače služi za glazbene koncerte, predstave, performanse i druge umjetničke instalacije nalazilo se u ogromnom poluotvorenom stakleniku, gdje su  između stolova i stolica na plodnome tlu bile zasađene i kultivirane izvorne marokanske biljke. Publika je sjedila za stolovima, uživala u tradicionalnom marokanskom jelu i posluživala si priloge (voće i povrće) s biljaka koje su im bile na dohvat ruke te pritom slušala glazbenike čiji se repertoar rasprostranjivao od američkih rok balada ‘80-tih, do popularnih francuskih i španjolskih pjesama i naravno domaćih pjesama na tradicionalnim i ponekim svima nama nepoznatim instrumentima. Koncept i postojanje ovoga mjesta bio je dovoljan pokazatelj da se izvorni duh grada i samostalnost u Tangeru ne mora izgubiti pred navalom turizma i stranih investitora. Bio je to savršen spoj i pristup kako posjetitelj može upoznati kulturu jednog mjesta i osjećati se kao da joj kroz sitne običaje pripada.  

Ovaj događaj je zasigurno postao moja najispričanija priča kako umjetnik kroz prostor može stvarati nešto što nadilazi kulturološke granice te dopustiti publici da kroz djelo uživa u svim čulima i doživi zajedničku katarzu.  To bi zapravo ostala i jedina neobična priča u mome asortimanu, da nisam upoznao kolegicu koja je s istim entuzijazmom prepričavala izvedbu predstave „Osvajanje sreće“  bosanskohercegovačkog redatelja Harisa Pašovića, koja se odigrala 2013. godine baš u mom rodnom gradu, Mostaru. Predstava se igrala u ambijentalnom prostoru ispod Starog mosta, te je redatelj Pašović ukomponirao kulture vrijednosti Mostara unutar same predstave, kao što je tradicionalni mostarski skok i prirodna scenografija dviju rijeka gdje se Radobolja ulijeva u Neretvu. Izvedba je bila teatarski spektakl, u kojem je sudjelovalo skoro 200 izvođača: glumaca, plesača, zbor glazbenika i djeca, te nekoliko desetina vozila: tenkova, autobusa, buldožera, motora… tako da je sveobuhvatni dojam nalikovao filmskom setu koji je publiku transponirao u 90-te godine. Publika koja je bila investirana u stvaranje jedne oslobađajuće katarze svjedočila je poruci koja je osuđivala pohlepe ponukane ostvarenjem većih ciljeva što su rušile univerzalne ljudske vrijednosti. Dan nakon svjedočenja predstave, kolegica je priznala da je tad po prvi put vidjela Mostar u cjelini – hodajući ulicama osjetila je ruševine kao tmurni zastor koji se nadvio nad gradom, svaka  rupa od gelera je pričala drugačiju priču u službi pohlepnih ciljeva, ali je također vidjela i obične ljude koji ispod tog mračnog zastora žive svakodnevni život i u sebi nose plamen humanosti koji je rušio sve parametre i medijske narative podijeljenog grada. U susretu s Mostarcima osjetila je brižnost, poniznost, ljubav ljudi prema gradu, bližnjima, susretima te bunt, sarkazam i traženje vlastite slobode koje je učitala u grafitima na zgradama kao što su: „Mija s tobom bi i u biblioteku“, „Džaba ste krečili“, „Opet sam prećerao, puno sam večerao, k'o međed“ i meni nedvojbeno najdraži „Vazda laže“ (Tko? Šta? Kako? – ne znamo, ali znamo da vazda laže). 

Ponosan sam bio što sam joj mogao reći da su ti mali porivi traženja slobode na fasadama oronulih zgrada desetak godina kasnije zaista zasjali u punom sjaju, te da mostarske fasade obnavljaju i dekoriraju kroz Street Art festival ne samo mostarski nego i svjetski umjetnici. Zahvaljujući grupi umjetnika koji entuzijastično i marljivo vode Street Art festival, turisti i građani Mostara dobivaju priliku odmoriti oči od tmurnog zastora koji se nadvio nad gradom, i istražiti ga u potpuno novom ruhu kroz grafite i oslikane zgrade koje su kreirale nove generacije sa svojim porukama. Moji teatarski i filmski početci se također vežu za mostarske ruševine. Kad sam prvi put sreo profesora Andrewa Garroda, koji je emeritus Dartmouth sveučilišta i suosnivač internacionalne organizacije Youth Bridge Global, dosta smo pričali o njegovom pristupu teatru iscjeljivanja koji je provodio kroz predstave Williama Shakespeare-a u konfliktnim i zaraćenim područjima diljem svijeta. Za mjesto održavanja predstave u Mostaru koju je napravio s multietničkom skupinom djece izabrao je ruševinu u centralnom dijelu grada,  poznatiju kao kuću Mujage Komadine (ili pak „Narodna biblioteka“, „Arhiv grada Mostara“, „Klub kulturnih radnika“, „Biblioteka Univerziteta Džemal Bijedić“, „Caritas“ biskupskog ordinarijata). Na pitanje zašto baš želi predstavu izvoditi u ambijentalnoj ruševini oko koje se vode razni sporove i prepirke, on je dao sasvim neočekivan odgovor – zbog drveta u dvorištu ruševne zgrade.

Andrew Garrod

Tad, 2009. godine, ideja i misija njegovog rada u postratnim zemljama mi je postala jasna. To drvo koje i danas odvažno stoji u dvorištu služilo je kao simbol ne samo rasta novih generacija, nego i poveznica svega onoga što je oduvijek bilo prirodno i izvorno u mome gradu i u njegovim ljudima. Profesor Garrod je izveo ukupno 8 premijera u 17 godina u prostoru kojeg smo svi naučili zvati „old courtyard – where the tree is“. Sretan što sam mu pomogao u postavljanju nekih izvedbi, a neke i preuzeo. Kroz naše ruke prošlo je mnogo generacija, koje su taj prostor doživljavale na svoj vlastiti način. Činjenica jeste da je prostor iza stare ruševne biblioteke u očima tih generacija postao sve manje vezan za uzrok njegovog rušenja, rat, a više je asocirao na jedan otvoreni, ambijentalni gradski prostor za izvedbu teatarskih predstava. Na posljednjoj prošlogodišnjoj premijeri, nakon sedmogodišnje stanke, mjesto izvođenja nije bilo upitno, jer je kuća Mujage Komadine u međuvremenu postala centralni gradski prostor za održavanje performansa, umjetničkih instalacija, koncerata, izložbi i naravno predstava profesora Garroda. Upravo tad, simbol drveta koje je opstalo u dvorištu i energija mnogih okupljenih generacija koje su svih ovih godina oblikovale prazan prostor u centru grada da više ne liči na ratnu ruševinu, nego elizabetski dvorac, na punoj premijeri je napokon zaživio u savršenom skladu. Bio sam sretan što sam svjedočio kako se jedan tužni, napušteni gradski prostor uz iznimnu predanost i ambiciju mladih ljudi pretvorio u kolijevku koja je generacijama rađa nešto plemenito i umjetničko. Gledajući mostarsku omladinu kako pretvara i upotpunjuje ruševni prostor publika je osjetila novu snagu mladih koja je čak uz kreativne bravure uspjela izbjeći i pokoju odronjenu ciglu sa stare zgrade, što naravno otvara poseban alegorijski pogled.   

Do prije par mjeseci, odnosno do posljednjeg pisma/poziva koje sam dobio dok sam izbivao van Mostara, bio sam skeptičan i zapitan koliko zapravo postoji snage u pojedincima koji stvaraju sadržaje i  kreiraju kulturnu reformu grada. Bez zavaravanja, određeni kulturni sadržaj koji bljesne van gradskih institucija često je vezan za iste ljude koji se mogu imenovati u jednom kraćem monologu, uz poneku pridošlicu koja se odvažila podijeliti svoju ideju s istima. Pored festivala Open City Mostar koji strateški objedinjuje geografsku raznolikost Mostara putem postavljanja glazbenih koncerata, te udruženja (Rezon, Amplituda, Mostar Rock School, Abrašević, Poligon) koji nastoje oživjeti nekorištene mostarske prostore, proteklih godina javni prostor na atraktivan način tretirale su i izložbe poput „Blitzkrieg“ Dine Primorca koji je dezinficirao napušteni prostor u Ulici Marša Tita te postavio izložbu unutar 24 sata, potom performans postavljanja i uništavanja vrata na „liniji razgraničenja“ Nebojše Dimovskog, te održavanje žive knjižnice na Španjolskom trgu koju je organizirao književni klub Autoportret dvonošca.  No, sve ove akcije potiču od ljudi koji su umjetnici ili pak onih koji uživaju u istoj.  

Moj posljednji poziv da se vratim kući stigao je od kluba Ronilačkog Kluba Mostar u vidu angažmana postavljanja predstave za djecu, upravo s njima, potpunim amaterima u bilo kojoj sferi izvedbene umjetnosti. Zadivljujuće je kako su ti hrabri ronioci u sebi pobudili iskru odgovornosti da svoj poziv prenesu najmlađima u mediju koji je njima nepoznat, a koji rezonira s ciljanom publikom – djecom. U intenzivnom procesu, strast tih ljudi koje je inspirirala ljepotica grada Mostara, Neretva, i kojoj su posvetili svoju službu, bila mi je dokaz kako prostor utječe na pojedinca i u njemu budi poriv da djeluje. Nakon bezbrojnog čišćenja Neretve i sumiranja svakojakih anegdota i stvari koje bi se našle na njenom dnu, ronici su odlučili da stvore predstavu koja novim generacijama govori o važnosti čiste Neretve za naš grad te osvijeste brigu o očuvanju ekologije rijeka u gradu. Svoju predstavu, uz pomoć projekta „Mostar – prostori koji pokreću“, su postavili u Lutkarskom kazalištu Mostar, koje je baš godinu dana prije povećalo svoj kapacitet zahvaljujući istom projektu, te omogućilo da njihova sala uveseli više djece ovom prigodom. Dio poziva umjetnika leži u tome da osluškuje okolinu u kojoj živi kao i  da taj  proces utka u svoje djelo i zatim vrati nazad u okolinu. U slučaju predstave s roniocima, to su pak bili pojedinci koji su osjetili potrebu za akcijom kako bi očuvali i zaštitili svoju sferu djelovanja. Ti ljudi su me naučili da snaga kulturnog sadržaja grada ne leži samo u institucijama i kulturnim djelatnicima, nego u svakom pojedincu koji je voljan osluškivati i aktivno djelovati u cilju pozitivne promjene. 

Tanger s početka moje priče uvelike pati od kidanja i dijeljenja vlastitog zemljišta strancima. Čak su i uvozne kalifornijske palme sa sobom donijele bolest koja se proširila na domaću vegetaciju. On je grad koji meni osobno služi kao svojevrsna opomena. Mostar je pak grad čije napuštene prostore liječi ambiciozno i optimistično stanovništvo, a smisleno kreiranje i korištenje prostora ima potencijal inspirirati građane da ovaj grad zaista zablista kao urbani, arhitektonski i kulturni biser. To zapravo i jeste rezultat kada građani aktivno djeluju u svrhu svojih potreba te se samo tako stvara aktivna simbioza prostora i čovjeka.  


Kratka biografija:

Ilija Pujić, rođen u Mostaru, student je Akademije scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu. Uz režiju svoje teatarske i filmske vještine je gradio u Institutu Shakespeare & Company u SAD-u. Teatarski trag ostvaruje ponajprije kao glumac dramskog studija u profesionalnim produkcijama HNK Mostar, a zatim kao asistent redatelja Andrew Garroda i umjetnički redatelj internacionalne Youth Bridge Global organizacije. Njegovi kratki filmovi debitirali su na Sarajevo Film Festivalu, te bili prikazivani na regionalnim i europskim festivalima, a kao jedan od mladih umjetnika s Balkana sudjelovao je u europskom istraživačkom projektu RESHAPE pri svrsi kreiranja kolaborativnih modela umjetničkog ekosustava Europe i zemalja članica Arapske lige.