Javni prostor i diskurs – mjesta socijalnog uključivanja

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autorica: Danijela Kegelj

Iskustvo ljudi koji žive pored i sa osobama s invaliditetom vjerujem da govori kako su se makar nekada zapitali o težini različitih vrsta invaliditeta. Osobno, i ne samo jednom, sam znala s drugima razgovarati kako bi bilo biti slijep, gluh, koristiti različita ortopedska pomagala, invalidska kolica… Svaki put bi samo posvijestili koliko je svaki invaliditet specifično težak za sebe i kako im je svima zajednička, u manjoj ili većoj mjeri, socijalna isključenost i kako je margina nešto što im je „nekako pripadajući prostor“. A to niti treba niti smije biti tako. Uostalom, margine uvijek više govore o onima koji ih određuju i stvaraju, nego o onima koje svrstavamo u njih. 

Pod mjestima socijalnog uključivanja obično se podrazumijevaju prostori ali i inicijative koje stvaraju priliku za integraciju i interakciju među različitim društvenim skupinama. Cilj svega toga je smanjenje socijalne isključenosti i promicanje jednakosti. Takvi prostori i inicijative pružaju različite usluge i aktivnosti koje olakšavaju, a ponekad i jedine omogućavaju, sudjelovanje marginaliziranih skupina u društvenom životu. Kada ogolimo problem uvidimo kako su uglavnom spominjani problem barijere ali se najčešće priča zaustavi na onim fizičkim dok u biti problema leže barijere u shvaćanjima ljudi koje su jače od najtvrđeg čelika i teže ih je srušiti od bilo kog betonskoga zida. 

Kum našeg sina je akademski slikar koji slika nogama, odnosno ustima. Još se živo sjećam kako mu naše likovne akademije nisu dale ni da pokuša studirati pa je završio privatnu Likovnu akademiju iz Italije. Po pravilu, kada bi u društvu sjedili moj muž i on ljudi bi se obraćali mužu prilikom razgovora o kumu, mada je ovaj savršeno inteligentan i sposoban odgovoriti na sva pitanja. Kada se radi o invaliditetu ljudi ga najčešće u cjelini gledaju kao sveopću nesposobnost, a kada taj isti invaliditet treba odgovore na svoje izazove i probleme onda ga se secira do detalja kako bi se u konačnici dalo što manje mogućnosti i prava. 

O socijalnoj isključenosti ili pokušaju uključivanja može se govoriti iz puno perspektiva i sa stajališta različitih interesnih skupina no, budući se krećem uglavnom među malom djecom i osobama s invaliditetom, prirodno mi je govoriti o jednom od toga dvoga . Ovaj put o mjestima socijalnog uključivanja osoba s invaliditetom. Govoreći o ovoj temi ne mogu ne spomenuti koliko je projekt „Mostar, prostori koji pokreću“ istinski pokrenuo puno toga na dobro u prostorima gdje živimo ali i u prostorima naših promišljanja, uvjerenja, stavova… a mislim  da je to jednako važno, ako ne i važnije. Nije samo važan ishod  u učenju u vidu usvojenog znanja već je puno važnije kada se ono primjeni i  stvarni je značaj u onome što čini bitnu razliku. 

U svojoj, što fizičkoj, što virtualnoj šetnji „Na putu do kuće“ promišljam o nekoliko konkretnih prostora i mjesta. 

Zajednički prostori u zajednici, poput kulturnih centara, knjižnica, parkova postoje da bi se ljudi u njima okupljali, komunicirali, sudjelovali u zajedničkim aktivnostima…. Pa sad ako moj prijatelj koji koristi invalidska kolica želi npr. u knjižnicu ili na izložbu u Kosači ili na predstavu u Narodno… obično mu netko od prijatelja liječi leđa nekoliko narednih dana. Zato on radije bira šetnje po gradu ali mi kaže da u glavi točno ima mapu putu s prilagođenim nogostupnicima, pješačkim prijelazima i slično… Šalimo se kako mu nikad nije dosadno kada krene nešto obaviti. 

Obrazovne ustanove u sve svoje planove i programe pojačanom bojom imaju upisanu inkluziju ali ona je češće kao izazov na koji trebaju odgovoriti nego u punini realizirana aktivnost. Ovo su ipak možda mjesta socijalnog uključivanja koja najviše rade na ispravljanju nepravilnosti i gdje često ima puno volje, ali bilježimo neku vrstu nesigurnosti u pristupu, neku dozu uvjerenja kao bi netko drugi trebao rješavati te probleme i tako zaboravljamo da djeca odrastaju, nemamo mogućnosti ni zaustaviti vrijeme niti ga vratiti unatrag. Obrazovanje treba biti dostupno svima, tu ne bi barem trebalo biti dvojbe. Obitelj djevojčice sa poteškoćama vida zbog odgovarajuće rane intervencije na tri godine je bila odselila u Zagreb a i inače zna se čuti tvrdnja kako „u Mostaru i nema baš puno slijepih“. Naravno! Zbog osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja  morali su odseliti u druge sredine. Često smo svjedoci činjenice, kao i u slučaju našeg kuma, da ljudi svakoj vrti invaliditeta dodaju i intelektualni što je stvarno krajnje  besmisleno, ružno diskriminirajuće. Znam puno na primjer slijepih osoba koje su visoko obrazovane, poslovno jako uspješne i kao ljudi fascinantni ali ako smo robovi predrasuda, nikada ih nećemo upoznati kao takve. 

Kada govorimo o zdravstvenim i socijalnim centrima, koji bi po svojoj organizacijskoj naravi morali biti jako socijalno uključivi, najčešće imamo iskustvo diskriminacijske stvarnosti. Počevši od fizičkih barijera, preko komunikacijskih za gluhe i slijepe osobe, nepostojanja npr. prilagođenih ginekoloških stolova za žene s invaliditetom i još puno toga. Poznajemo situacije gdje je gluha osoba jako dugo čekala na svoj red u bolničkoj čekaonici i kada se požalila sestri na to, ova joj je odgovorila „Pa puno puta smo Vas prozivali!“  

Ma koliko čudno zvučalo ali neprofitne organizacije, pa čak i one koje su okupljene oko problematike invaliditeta, znaju biti jako socijalno isključive. Problem uvijek nastaje kada u svojim aktivnostima ograničeno gledamo na neku pojavu ili situaciju i želimo kratkotrajnu ili ograničenu korist. Naravno da ćemo uvijek gledati na specifičnost nekog invaliditeta ali sam invaliditet je globalan problem. Ako ga uspijmo rješavati u cjelini, posljedično će se rješavati i pojedinačne stvari. Kada njegujete voćku ili biljku prvo joj njegujete u stvari sjeme da biste jednoga dana dočekali plod.  

Različite kulturne i umjetničke institucije često pokreću inicijative kojima pokušavaju uključiti osobe s invaliditetom ali i educirati širu društvenu zajednicu o tome šta sve te osobe mogu. 

Veliki problem socijalne neuključenosti osoba s invaliditetom u svakodnevni život jeste isključivo gledanje u njihov invaliditet ali ne i u njihove mogućnosti. Daleko razvijenija društva se izračunala da je u svakom pogledu isplativije bilo koju marginaliziranu skupinu i radno osposobiti i socijalno uključiti nego razvijati pomagački mentalitet u kojem kao mi nešto „dajemo“ a oni to nešto „primaju“. Dugoročno se u tom pristupu, u konačnici, nitko ne osjeća korisno ni dobro. Nedavno me je jedan mladi poduzetnik pitao da volontira u udruzi „Vedri osmijeh“ čiji sam član i rekao mi je jednu baš meni značajnu rečenici:“ Želim izdvojiti svoje vrijeme i biti s njima. Najčešće je najlakše dati novac“.  Potrebna su materijalna sredstva, naravno, ali su ona često zadovoljavanje naše „potrebe za dobrotom“ jer na takav način mi i dalje jako malo ili gotovo ništa znamo o osobama kojima smo željeli pomoći. 

Za razvoj ljudske osobnosti od neprocjenjive je važnosti osjećaj vlastite vrijednosti. Kako tu vrijednost mogu razviti oni koji čitav život slušaju koliko toga ne mogu? Jedna od najvidljivijih posljedica stava „oni to ne mogu“ je činjenica da je tako malo osoba s invaliditetom radno osposobljenih, a još manje i stvarno zaposlenih. Da, njima uglavnom treba prilagoditi radna   mjesta. Da, njima često treba asistencija. Da, oni znaju biti sporiji od kolega bez invaliditeta, ali kakve to u konačnici ima veze s činjenicom da oni žele ali i mogu raditi? Ja se uistinu ne osjećam manje vrijednom što ne mogu biti balerina ili neurokirurg i vjerujem da sa ni oni ne osjećaju manje vrijedni što ne mogu obavljati neke druge poslove ali da je svima nama netko rekao da ne možemo uopće pristupiti i pokazati kako raditi ovo što radimo, ne vjerujem da bismo prštali od samopouzdanja. 

Socijalna uključenost je naprosto život sam, a pravo na život je  svim konvencijama zajamčeno, makar papirnato jeste. Ali život nije samo trajanje, ono je punina življenja, ono je razvijanje potencijala, ma koliko skromni oni bili, život je dostojanstveno boravljenje u svojoj društvenoj zajednici i poštovanje koje nam pripada jer smo ljudsko biće.  Tko je taj koji ima pravo odrediti skalu vrijednosti čovjeka? Nisu li zbog toga vođene revolucije i ratovi jer se netko smatrao vrjednijim od nekog drugoga? 

Ne umorimo se pomoći drugima da pogledaj, nutrinom progledaju i budi dio priča koje pokreću i donose promjene.  


Danijela Kegelj je osoba koju određuje puno toga: supruga, majka, žena odgoja i obrazovanja, humanitarnog djelovanja. Pobrajanje akademskih postignuća i vještina u ovom kontekstu ne bi puno reklo o meni, uostalom ovdje to nije ni važno. Važno je svaki dan otvorenih očiju gledati svijet oko sebe i vidjeti gdje šta možeš popraviti, izgladiti, uljepšati…  Nevjerojatno je koliko se dobra može učiniti onako „uz put“.