ZAŠTO SE NE SJEĆAMO ZASLUŽNIH ŽENA IZ BOGATE BH. ISTORIJE?

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autor: Slađan Tomić

Prije nekoliko dana Bosna i Hercegovina dobila je prvu guvernerku. Tačnije, Centralna banka Bosne i Hercegovine dobila je guvernerku. To je istaknuta ekonomistkinja, profesorka i dekanesa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu – Jasmina Selimović. Njeno imenovanje je po svim profesionalnim standardima vijest koja zaslužuje pažnju i visoku poziciju na naslovnim stranama online medija i prve minute TV Dnevnika. No, ova je vijest specifična i zbog činjenice da je Selimović prva guvernerka, prije nje tu poziciju su obnašali isključivo muškarci. I za to je njeno imenovanje još veća i važnija vijest o činjenici da je centralna banka jedne države dobila lidera.

Vijest o prvoj guvernerci probudila je neke stare snove i stare nade, da zaslužne žene BiH, a takvih je mnogo, dobiju svoje mjesto na bar jednoj novčanici. Mehmedalija Mak Dizdar i Aleksa Šantić (10KM), Antun Branko Šimić i Filip Višnjić (20KM), Musa Ćazim Ćatić i Jovan Dučić (50KM), Nikola Šop i Petar Kočić (100KM) i Ivo Andrić (200KM) jesu zaslužni Bosanci i Hercegovci čije likove gledamo na novčanicama, ali u njihovom društvu odveć je trebala biti poneka žena.

Interpretatorka sevdalinki Silvana Armenulić, prva bh novinarka Milena Mrazović, prva žena koja je proglašena Narodnim herojem Jugoslavije Marija Bursać, prve visokoobrazovane žene u BiH sestre Berta Bergam i Marija Kon (prva doktorica nauka u BiH), jedina muslimanka proglašena Narodnim herojem Jugoslavije Vahida Maglajlić samo su neke od zaslužnih bosanskohercegovačkih žena koje bi se mogle naći na bar jednoj od pet novčanica koje se printaju u dvije verzije – jedna za Republiku Srpsku, jedna za Federaciju BiH. Jedino je novčanica od 200KM jedinstvena i na njoj je lik Iva Andrića.

Tim činom osim što bi bankarski sektor i sektor finansija učinili rodno osjetljivijim i odgovornijim, građanke i građani Bosne i Hercegovine bi svakodnovno imali podsjetnik da je naša država puna zaslužnih žena. Do tada nasilni patrijarhat koji živimo poput šamara nas otrježnjuje i podsjeća da smo od ravnopravnosti daleko, a da na je naše kulturno naslijeđe rodna diskriminacija, minimaliziranje uspjeha žene te neshvatljiv otpor za promjene.

Društveni kontekst i odnos prema ženama vidljiv je i u činjenici da većina ulica u Bosni i Hercegovini nosi nazive po istaknutim muškarcima. Žene rijetko dobijaju svoje ulice. Neravnopravnost i diskriminacija žena je pošast i u zemljama regije, ali napretka ima. Tako se naprimjer u susjednoj Srbiji na novčanici od 200 dinara nalazi lik slikarke Nadežde Petrović.

Kolektivno sjećanje na velikane iz bliske ili daleke prošlosti fokusirano je na pripadnike povlaštenijeg pola, a često se sjećanja na istorijske, umjetničke ili kulturološke ličnosti ženskog pola vežu za muškarce.

Ova teza je lako dokaziva. Pitajte prvu osobu koju sretnete „Koja je za tebe najpoznatija Mostarka, ali da to nije biser bh. sporta Lana Pudar.“ Ja jesam, i naravno odgovor je Šantićeva Emina.

I sve je u tome pogrešno, od romantizacije dominacije muškarca, do prisvoje imenice kojom se poništava identitet djevojke koja biva gledana kao nečija i kao baš zbog toga posebna.

Suvremeni čovjek, svako od nas, nije samo brat, otac, majka, drugarica, sestra, sportista, doktorica, svi smo mi kompleksne ličnosti s nizom identiteta. Takva je bila i Emina Sefić o čijim se identitetima, pa i prezimenu malo ko interesovao. Svima je bilo dovoljno da je „Šantićeva Emina“. Taj odnos prema ženi nikada nije išezao, ali raduju sve češće rasprave koje mi konačno mogle dovesti do, bar približnog nivoa, jednakopravnosti.

Putevima nevidljivih Mostarki

Najpoznatija mostarka mnogima je i dalje Šantićeva Emina, ali ima Mostar još zaslužnih žena. Među njima je Zlata Grebo koja je rođena u Trebinju, ali odrasla u Mostaru gdje je učestvovala u osnivanju Gradskog odbora AFŽ-a Mostar, kasnije je postala prva dekanesa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. I njena sestra Sana Salahović imala je nemjerljiv doprinos u razvoju bh. društva. Rođena Mostarka Smilja Mučibabić prva je doktorica bioloških nauka u BiH, te jedna od osnivačica Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu. Svaka od njih zalužila je da o njom znamo koliko znamo i o Šantiću, i o Hamzi Humi, Himzi Polovini, Džemalu Bijediću, Svetozaru Ćoroviću. Zaslužile su i da se nađu na novčanici, i da ulice ponesu njihova imena, ali i da se o njima govori.

Mostar vjerovatno, ako ne i zasigurno, ima još mnogo zaslužnih žena, ali čije biografije i doprinosi nisu, na žalost, poznate ni autoru ovih redova.

Sve to nagovještava da o ženama iz prošlosti nismo dovoljno učili. O rijetkima se našlo mjesto u udžbenicima i nastavnim planovima i programima. Bogate biografije mnogih poznatih i zaslužnih Mostarki mogle bi ostati nepoznate široj javnosti, zaboravljene i nepročitane, a to ne bismo smjeli dopustiti jer sve su se one borile i bavile svojim poslovima s jednim ciljem – da nama, novim generacijama i mnogima prije i nakon nas ostave bolje i slobodnije društvo. Svoje su mladalačke i zrele godine posvetile antifašizmu, nauci, kulturi, da bi smo danas nesmetano i bezbrižno živjeli naše živote. Zato je je sjećanje na njih mali znak zahvalnosti za njihovu posvećenost i marljivost.

U ovom se tekstu bavim riječima, a neki su već prešli na djela. Među njima su građani i građanke Mostara okupljeni u inicijativu za provođenje projekta„Putevima nevidljivih Mostarki“, a sve u okviru projekta “Mostar -Prostori koji pokreću” kojeg finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira People in Need (PIN) sa lokalnim partnerima.

Prvi cilj projekta je istraživanje i prikupljanje podataka o značajnim ženama Mostara kroz istoriju i njihovo povezivanje sa javnim prostorima u gradu. A takvih je žena, zasigurno mnogo, i prava će poslastica biti kada o njima budemo mogli slušati na jednom mjestu. Zaslužne žene ne samo Mostara već cijele BiH zaslužuju da ih se sećamo i da o njima govorimo, da znamo koji su njihovi doprinosi bosanskohercegovačkom društvu, te da cijenimo činjenicu da su one bile pionirke borbe za ravnopravnost polova. Jer svaka je od njih bila specifična i rušila barijere da su poslovi naučnika, doktora nauka, antifašista, dekana… samo muški.

Ženama odavno nije, i nikada nije trebalo da bude, mjesto u kuhinji. Njihov je potencijal daleko veći i on ne smije ostati sputan, neiskorišten. Bez ženskog angažmana ovaj bi svijest zasigurno bio mnogo manje lijep, a naš civilizacijski i demokratski razvoj sporiji. S ponosom se trebamo i moramo sjećati na sve žene koje su iza sebe, svaka u svom polju djelovanja, ostavile neizbrisiv trag.

Slađan Tomić

Diplomirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (Odsjek komunikologija), a novinarstvom se bavi još od srednje škole. Osnovnu i srednju školu završio na Palama. Kao srednjoškolac prvo novinarsko iskustvo stekao je na Federalnom radiju. U skoro 10 godina profesionalne karijere radio je poslove reportera u redakcijama informativno-političkog programa Federalne televizije i TV1 (O Kanal). Trenutno angažovan kao sarajevski dopisnik portala BUKA, stalni je saradnik portala Mediacentra Sarajevo, Newipe, Interview.ba, Spin info, magazin TOL (Češka Republika), Živi ljudi. Bavi se aktivizmom, a autor je i nekoliko projekata i publikacija. U sklopu Erasmus+ i Youth in Action programa učestvovao je na desetinama domaćih i međunarodnih konferencija i seminara. Ambasador je tolerancije. Živi i radi u Sarajevu.