Jednodnevna avantura polupokretne Gospođe

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autor: Ante Bender

Uskoro će se navršiti godina i pol od događaja koji će mi zauvijek ostati duboko urezan u sjećanje i biti trajan podsjetnik na moje desetljetno druženje s osobama treće životne dobi. Toga hladnoga prosinačkog dana kolegica i ja smo s 96-godišnjom korisnicom staračkog doma, u kojemu sam tada bio zaposlen, otišli automobilom iz Bijelog Polja u Mostar kako bi ona obavila neke administrativne poslove. Dugo bi trajalo kada bih opisivao njezinu osobnost, specifično ophođenje prema samoj sebi, a onda i prema drugima. Vratit ću se na ushićenost kojom se, iako već tada teško pokretna, ukrasila kada smo sjedali u automobil. O ukrasima na njoj, mirisnim kremama kojima je danima tretirala svoje, unatoč dubokim godinama, očuvano tijelo, također neću pisati. Šešir, kojim je pokrila svoje sijede vlasi, moram zabilježiti.

S obzirom na prilagođenost prostora u kojemu je tada svakodnevno boravila, od lifta do blagih kosina, da bismo uspješno obavili potrebne zadatke u samome gradu, trebalo je pronaći adekvatnu poslovnicu banke u kojoj je imala otvoren račun, a koja će kao i starački dom u kojem živi, imati sve predispozicije za olakšano kretanje (blizina parkinga, lift, pokretne stepenice…) I, uz pomoć ravnateljice staračkog doma i njezine prijateljice, spoznasmo kako bi najbolje riješenje bio trgovački centar koji posjeduje sve navedeno.

Naša „godinama stara, a duhom mlada“ Gospođa nam je u 15-minutnom putovanju konstantno ponavljala kako je izuzetno sretna što netko na ovaj način brine o njoj, što je tako s lakoćom ušla u naš službeni automobil, što ima dovoljno širine na svome sjedištu. Ipak, u jednome trenutku je izrazila strah: „Ali, kako ćemo mi tamo sve to dovršiti kada je ne mogu dugo hodati?“ Kolegica je svojim tihim i utješnim glasom rekla: „Gospođo, nemojte se Vi ništa brinuti, sve će se to riješiti na najbolji mogući način!

Iako je nosila one stare naočale s debelim staklima, dovoljno je vidjela da iz bliže udaljenosti prepozna osobe koje su joj svakodnevno ulazile u apartman staračkog doma u kojem je živjela. Te, kao iz crtića simpatične naočale, bile su joj dovoljne da shvati da se naglo smračilo. Otvorena i direktna, kao uvijek, upitala nas je: „Što se sada dogodilo?“ Nakon što smo joj priopćili da smo ušli u podzemnu garažu trgovačkog centra, na trenutak smo pomislili da joj je slabo jer par sekundi nije ništa izrekla. Da nismo u pravu uvjerila nas je izgovorivši: „Šta, zar ćete vi mene stvarno tu odvesti? Jao, hvala vam, ja sam toliko sretna jer nikada nisam posjetila taj centar!“ Rekli smo mi to njoj i ranije, i to u nekoliko navrata, ali zasigurno je i staračka demencija uvelike pokucala na vrata, i njezina privatnog stana iz kojega je morala i otići, kao i na vrata ugodnog apartmana u koji je preselila.

No, vratimo se mi u priču, odnosno izađimo više iz velike podzemne garađe i uđimo u taj famozni trgovački centar. Meni, koji već godinama u istome samo ispija višestne kave dok supruga (ne)pronalazi željene artikle posjet ovome mjestu inače ne pričinja neko zadovoljstvo. Pretpostavljao sam, nisam pitao, da moja kolegica radije čini što i moja supruga na ovoj lokaciji. Ali taj dan sam uistinu s puno radosti ušao u ovaj, svjetlosnim efektima ispunjen (a već je sve blještalo i zbog nadolazećih blagdana) centar na ovim prostorima.

Zašto sam se tomu radovao? Kako već spomenuh, deset godina sam radio s osobama treće životne dobi i konstantno sam nastojao, ne „spustiti se na njihovu razinu“, nego „popeti se u njihove visine“ kako bismo pronašli „zajednički jezik“ kojim ćemo imati otvorenu komunikaciju. I uvijek sam nekako u tome uspijevao. Nije mi se to činilo teškim poslom, a čak mi je dugo trebalo da se uvjerim i shvatim kako baš i nema dosta osoba koje se mogu prilagoditi okružju i situaciji kada treba poslati, odnosno primiti neku poruku, bilo verbalnu, bilo neverbalnu s ovom populacijom. Dvije godine prije početka rada s osobama treće životne dobi, radio sam s osobama s invaliditetom. Doći do njih i njihovih najposebnijih svijetova još je teže nego zakoračiti u polje treće životne dobi. I upravo sam, boraveći i s jednima i drugima, doživljavao i memorirao različite reakcije osoba koje bismo susretali u javnim prostorima. Priželjkivao sam reakcije i taj dan.

Prvo ću o reakcijama naše gospođe. Sa suzama u očima nam je, dok smo se vozili udobnim dizalom rekla kako nam „do kraja života neće zaboraviti ovo što smo joj priuštili“. Znala je ona biti i britka na jeziku te nam zapovijedi: „Kada sve završimo, ako ovdje ima kafana, prije povratka u starački dom sjest ćemo i popiti kavu, ali ako ću ja platiti!“. Hm, kava u trgovčkom centu, pa kao da mi je čitala misli…

No, otišli smo mi prvo u banku riješiti naše administrativne poslove. Uz prilagođene prostore koji itekako pokreću sve nas, a u ovome slučaju pokrenuše osobe treće životne dobi, ljudi su prije svega pokretač svih dobrih promjena, komunikacijskih procesa, a na kraju krajeva i humanih ophođenja. E, baš je takva bila naša službenica za pultom. Nasmiješena, ljubezna, strpljiva, a kako nam naknadno naša gospođa u automobilu reče i – stručna. Sve smo obavili u relativno kratkom roku. Naočale s debelim staklima su poslužile i ovaj put, bile su dovoljno kako bi potpisala potrebne dokumente. Nakon što smo službeni dio posjeta priveli kraju, vrijeme je bilo za ono spomenuto neformalno družnje. Željeli smo malo promijeniti „pozni park“ te smo se nakon dizala, odlučili malo provozati pokretnim stepenicama. Tu sam bilježio one znatiželjne poglede prolaznika koji su se vozili suprotmim smijerom. Većina bi ih završila osmijehom na licu i vjerojatnim zaključkom: „Gdje li su ovo dvoje ovoga hladnoga dana poveli svoju baku?

Briga nas što tko misli, tada nam je bilo stalo samo do kave. Gospođa naruči kraći espresso i započne (po tko zna koji put do tada) svoju priču o odlasku u Italiju svojim osobnim automobilom. Vjerojatno ju je ugodan miris kave natjerao da taj put skrati čitavu štoriju, pa bi nam između gutljaja kave samo ponavljala: „Bože moj, koja zgoda! Sve na jednome mjestu, sve dostupno i svugdje se mogu kretati s vama, a da malo bolje vidim mogla bih i sama. E, svašta ćeš ti danas dočekati…“ I da, kratki espresso nije bio dovoljan. Naručila je još jedan, a ako ćemo iskreno, ni nama dvojema se nije žurilo, ta ljepše je bilo ćakulat s dragom nam Gospođom nego, recimo obavljati administrativne poslove na radnome mjesti u mome, ili u slučaju moje kolegice, slagati terapije pacijentima za nadolazeće dane.

A nadolazeći dani, iako uz ove poslove koje nismo obavljali tijekom jednosatnog druženja uz kavu, bili su napunjeni baterijama ovoga posjeta mjestu i prostoru koji nas je pokrenuo da i mi još intenzivnije činimo dobre stvari. Znali smo svi mi iz ove priče da „po ugovoru“ ništa od toga nismo morali napraviti, ali smo isto tako znali da smo taj dan, barem na trenutak, nekome navukli osmijeh na lice, možda je netko taj dan posjetio svoju baku, možda je netko svoga djeda izveo u grad… Ako ništa, kako već napisah na početku, i samog me ovo mjesto često podsjeti da sam tek tada shvatio kako je ta zgrada napravljena po svim standardima koji uvjetuju da se svatko može slobodno i bez barijera kretati, djelovati i osjećati.

I da ne zaboravim. Gospođu sam danas posjetio. Prepoznala me iako skoro godinu dana ne radim u tome staračkome domu. Kaže da joj je ovaj opisani događaj jedan od najdražih dana tijekom našega druženja. Također, a ako ode na neko bolje mjesto prije mene, svaki moj budući kraći espresso bit će podsjetnik na zgradu prilagođenu svim osobama i podsjetnik na „godinama staru, a duhom mladu“ Gospođu.


Ante Bender je rođen u Mostaru 1984. godine. Živi u Čapljini. Od 2008. je zaposlen na RTV HB u Mostaru, trenutno je glavni urednik radijskog programa. U ovoj medijskoj kući uređuje i vodi televizijsku emisiju „Dobro je činiti dobro“ – karitativno djelovanje Katoličke crkve u BiH koju su pokrenuli Caritas Mostar i RTV Herceg Bosne. U prosincu 2022. je u vlastitoj nakladi izdao knjigu „Naoko trivijalna pojava“. Oženjen, otac troje djece. Od hobija izdvaja slikanje i fotografiranje.