PRAVO DJECE NA JAVNI PROSTOR: Jesmo li djeci oduzeli pravo na javni prostor i da li odgajamo djecu kao odgovorne korisnike javnih prostora?

Jesmo li djeci oduzeli pravo na javni prostor i da li odgajamo djecu kao odgovorne korisnike javnih prostora?

Kolumna Pisma na putu do kuće

Autorica: Edita Pajić

Kada sam dobila poziv da pišem na temu prava djece na javni prostor, odmah su mi kroz glavu krenule prolaziti slike svih javnih prostora u gradu koji imaju neke dječije elemente. Sve je manje takvih prostora i oni koji već postoje su devastirani i nisu sigurni za djecu.

Kao majka četvero djece i spletom životnih okolnosti imala sam priliku živjeti i u drugim državama gdje sam imala priliku vidjeti kako je tamo uređen javni prostor i prilagođen djeci.

Djeca kako bi pravilno rasla i razvijala se potrebno je da i u tom segmentu njihove potrebe budu zadovoljene. Kroz prilagođene javne prostore za djecu, mogli bi da zadovolje svoje potrebe za igrom, socijalizacijom i sigurnošću. Jedna od osnovnih potreba djece je igra, uz pomoć koje djeca najlakše uče. Osiguravanjem prava na javni prostor, kroz izgradnju parkova, igrališta, direktno će se osigurati i pravo djece na igru.

U periodu kada sam ja odrastala, gradnja objekata i javnih površina je bila planska i sistemska. Nekada su se djeca igrala vani bez nadzora odraslih i odrasli su uvijek znali gdje su djeca, jer su se obično nalazila na javnim prostorima unutar kvarta, što danas nije slučaj, jer obično djeca niže starosne dobi odlaze sa roditeljima u park koji je trenutno najprilagođeniji za dječije aktivnosti. Svako naselje je imalo svoj prostor koji je bio prilagođen za djecu, danas svjedočimo da gradnje nisu planske i da se ne ostavlja prostor za izgradnju kvartovskih parkova. Pored toga, mnogi parkovi su se pretvorili u bašte kafića, ne ostavljajući prostor za nesmetanu dječiju igru. Danas vidimo da se javni prostori za djecu mijenjaju tokom vremena i da su aktualni zatvoreni prostori za dječiju igru (škole, vrtići, igraonice, ograđena igrališta, sportski tereni) kako bi se osigurale posebne funkcije takvih prostora, a to su disciplina i kontrola.

Organizacija Natural England iz Britanije je 2011. godine objavila zanimljivo istraživanje koje je pokazalo da se samo jedno od desetero djece igra u parku, vrtu ili šumi, ali rijetko bez nadzora roditelja, jer su roditelji u strahu. S obzirom da živimo u kulturi straha i da smo svakodnevno bombardovani negativnim sadržajem od strane medija, roditelji su prestrašeni šta sve može da se dogodi, što ima krajnji utjecaj na djecu da im se uskraćuju zadovoljstva odrastanja koja su bila normalna prije dvadesetak godina. Navedeno istraživanje je provedeno na hiljadu odraslih i petsto djece u dobi od sedam do jedanaest godina. Dobijeni podaci su pokazali da su penjanje po drveću, igranje u pijesku i slične dječije igre skoro potpuno zaboravljene, a sve zbog prezaštitničkog ponašanja velikog broja roditelja. Četrdeset posto roditelja je izjavilo da bi voljeli kada bi se njihova djeca mogla igrati u prirodi bez nadzora, kao što je to bilo prilikom njihovog odrastanja.

S obzirom da sam svoj dosadnašnji radni staž stekla kroz rad sa djecom i odraslima u domenu mentalnog zdravlja, poznato mi je da javni prostor značajno utječe na kvalitetu svakog pojedinca, zajednice i društva u cjelini. Sa tog aspekta prostor je veoma važna tema, jer svaki pojedinac, posebno djeca imaju potrebu za prostorom. Prateći dječiju igru uvijek je prisutna tema prostora, potreba da oni uređuju svoj kutak, da se neka igra održava tačno na jednom prostoru. Djeca i pamte određene prostore gdje se osjećaju ugodno, sigurno i stvaraju uspomene u skladu sa tim.

Foto: Ivana Krezić

Kada govorimo o ovoj temi, uvijek mi je važno spomenuti Dr. Ranka Rajevića izumitelja NTC programa za koji je svoja medicinska znanja odlučio primjeniti u pedagogiji. Kod NTC programa je u fokusu kretanje djece i što više aktivnosti, jer fizička aktivnost dovodi do psihičkog blagostanja. Program NTC učenja je sastavljen iz različitih aktivnosti i igara za djecu, koje se temelje na saznanjima o razvoju i radu mozga i koje, kako mnoga istraživanja pokazuju, imaju pozitivan efekat na razvoj mozga u periodu kada je to najvažnije, u periodu najintenzivnijeg rasta i razvoja, od rođenja, pa do približno desete godine starosti. Igra kao unutrašnja motivacija djeteta je ključni faktor NTC programa.

Svako pravo nosi sa sobom odgovornost

Dok sam razmišljala o odgovornosti vezano za javne prostore, sjetila sam se jedne situacije sa turističkog putovanja u Istanbul. Sjedeći u parku u nekom dijelu Istanbula (poznato je da grad Istanbul ima predivne i održavane parkove) i odmarajući se od višesatne šetnje, primjetila sam dječaka koji je bacio kesu smeća od užine pored klupe. Nedugo nakon toga, primjetila sam da mu prilazi stariji čovjek (kasne 70-te po mojoj procjeni) govori nešto na turskom i pokazuje rukom na kesu smeća. Nije koristio nikakav povišeni ton, samo je bio veoma ozbiljan. Nakon te njegove reakcije dječak je ustao, podigao kesu smeća i bacio je u obližnju kantu. Ovo je samo jedan od primjera kojih sam se sjetila pišući ovaj tekst, a bilo ih je mnogo na tom putovanju. Svaki primjer je bio ukazivanje i pozivanje na odgovornost zbog neadekvatnog ponašanja u javnom prostoru. Možda nekada nećemo moći ukazati drugima ili nećemo biti shvaćeni, ali ono što možemo uraditi jeste širiti svijest o odogovornosti prema javnim prostorima unutar svojih mikrosistema (u svojoj porodici).


U martu prošle godine, u našem gradu, otvoren je prvi inkluzivni, osjetilni park za djecu. Cijeli prostor igrališta je osmišljen da svojim sadržajem i elementima unutar njega omogući učenje kroz osjetila, te na taj način potiče djecu na stimulaciju osjetilnih sistema, kretanje i razvijanje pažnje kroz igru. Ovakav koncept igrališta osigurava djeci da u jednom prostoru postižu cjelovito, iskustveno i socijalno učenje. Izgradnja ovakvog parka ima za cilj poboljšanje kvalitete života, rehabilitiaciju, ali i rekreaciju djece sa poteškoćama u razvoju. Pored navedenog, izgradnjom inkluzivnog parka se potiče i svijest o inkluziji na području grada i šire. Ubrzo nakon otvorenja parka, morala se donijeti odluka o ograničenom radnom vremenu što je značilo da park neće raditi u poslijepodnevnim i večernjim satima, zbog zaštite. Razlog donošenja takve odluke jeste oštećenja igračaka i neodgovornog ponašanja od strane osoba kojima nije mjestu u parku. Kroz ovaj primjer vidimo da nije dovoljno izgraditi park, već je jednako važno osigurati da on bude zaštićen od moguće devastacije.

Od velike je važnosti i među djecom kreirati narativ o očuvanju javnih prostora kroz razgovore za važnim odraslim (roditelji, učitelji_ice, nastavnici_ce). Odrasli treba da govore o tome i da pokazuju svojim primjerom kako se „čuva“ javni prostor, kao i da opomenu ili ukažu na neprikladno ponašanje djece i odraslih, ukoliko ga primjete.

Dok sam živjela u Oslu (Norveška) rodila sam prvo dijete. Sjećam se da su tada postojali „otvoreni vrtići“  za djecu od 0-3 godine. „Otvoreni vrtić“  ili što bi drugim riječima bilo vrtić za sve bez naknade, je imao angažovane dvije tete koje bi zajedno sa majkama i djecom realizovale određene aktivnosti (od jutarnjeg sastanka, obroka i slobodnih aktivnosti). Majke bi pripremile užinu kod kuće i dolazile sa djecom u 10 h ujutro. Aktivnosti bi se završavale u 13 h. Sjećam se da mi je to bilo dragocjeno iskustvo, jer sam imala gdje provesti kvalitetno vrijeme sa djetetom, ali i za mene je to bio socijalni momenat kroz razmijene iskustva sa drugim majkama, savjetovanje od strane teta, a i djeci jer su imali kvalitetne aktivnosti na otvorenom, mogli zadovoljiti potrebu za igrom, ali i sigurnošću, jer su uz njih bile majke i stručno osoblje.

Djeca također imaju pravo da budu uključena u kreiranje javnih prostora za njihove potrebe. Uvijek polazimo od toga da mi odrasli znamo šta je u najboljem interesu za djecu, ali je veoma važno da se čuje i njihov glas kada su ovakve teme u pitanju. Uključivanje djece u kreiranje takvih prostora može dovesti do povećavanja i njihove odgovornosti za očuvanje i uljepšavanje kroz ulogu glavnih korisnika takvih površina. Potrebno je sprovesti istraživanje na nivou vrtića i škola kako bi se dobili podaci od djece kakav to oni javni prostor žele za sebe. Pored izgradnje javnih prostora koji će biti prilagođeni za djecu veoma je važno raditi i na redovnom očuvanju, nadzoru i saniranju nesigurnih dijelova takvih površina. Kreiranje javnih prostora koji će biti prilagođeni djeci, daje prostor za mnoštvo drugih aktivnosti i jačanja zajednice kroz rad sa najmlađima.

Učimo djecu odgovornostima podjednako kao i njihovim pravima i uključimo ih u kreiranje prostora za njihove potrebe.


Edita Pajić, magistrica psihologije i evropski certificirana sistemska porodična psihoterapeutkinja. Posljednjih 20 godina koordinirala brojne međunarodne humanitarne, psihosocijalne, edukacijske i istraživačke projekte s fokusom na poboljšanje kalitete života djece i mladih. Organizatorica je mnogih stručnih i kreativnih radionica i predavanja za djecu, roditelje i profesionalce koji rade s djecom i mladima. Usavršavala se brojnim programima u zemlji i inostranstvu, te izlagala na više domaćih i međunarodnih kongresa i simpozija iz oblasti mentalnog zdravlja.