Na putu kući…

Na putu kući…
Kolumna Pisma na putu do kuće
Autorica: Ilijana Azinović
Na putu kući… kako divan naslov! Ili teza! Kako god. Baš divno zvuči.
Ove su tri riječi u meni potaknule želju da ispričam nešto što osjećam već petnaestak godina, a nikada nisam naglas ispričala.
Ja, naime živim u Mostaru već evo punih 29 godina. Nisam rođena ovdje. Bosanka sam. Dična. Iz Žepča. U Mostar sam došla tog 13. listopada 1994. Autobusom preko Vran planine do Tomislav Grada, a onda dalje autostopom. Kako autobusnih linija te još uvijek ratne devedeset četvrte nije bilo autostop je, koliko god to danas bilo čudno, bio vrlo pouzdan i siguran način prijevoza.
A u Mostar sam došla studirati. S ne baš golemim oduševljenjem jer o Mostaru nikada nisam razmišljala kao o mjestu mog akademskog sazrijevanja, a pogotovo ne kao o mjestu budućeg življenja. No rat je rat i koješta se u ratu dogodi što čovjek ne planira.
Nikada neću zaboraviti dvije velike putne torbe, ljubičastu i crnu, i zeleni ruksak u koje je stala sva moja studentska imovina. Posebno neću zaboraviti misao koja me opsjedala ne samo tih dana, nego i godinama poslije – hoću li se ikada vratiti kući?
Studentski dani su prolazili dosta uspješno, Mostar se podvlačio pod kožu, život je tekao svojim tokom i dobivao oblike kakvi se ne planiraju i kakve se često niti ne može zamisliti…. I tako…stigla je ljubav, pa diploma, stigao je i posao, a onda i vlastita obitelj. Naravno, povratak u moje Žepče više nije bio predmet misli. No, ovakva kakva jesam – čvrsta u svom određenju i nepokolebljiva u njegovanju veza s korjenima, išla sam u Žepče svakoga mjeseca. Redovito i bez preskakanja reda. Ne sjećam se kada sam prestala govoriti da „idem kući“, ali se dobro sjećam kada sam shvatila da povratak u Mostar zapravo znači povratak svom domu!
E to je ono što nikada nisam naglas ispričala!
Moja, tada još uvijek malena obitelj i ja u pravilu smo se vraćali u Mostar nedjeljom oko sedam navečer. Bio je svibanj i večer je bila prelijepa. Topla. Cvjetna. Mirisna. U glavi su mi se počele preplitati misli uživanja u svibanjskoj mostarskoj večeri s onim tipičnim majčinskim prebiranjima – šta pripremiti za vrtić našoj prvorođenoj, šta teti čuvalici za dvoje malenih, kakve su sutra obveze na poslu,… U jednom sam trenutku zastala i duboko udahnula. Nije to bio običan uzdah. Bilo je to ono kad udahnete duboko nakon što odradite neki golem posao, recimo. Ili kad riješite neki problem…. Uzdah smiraja je to bio. Smiraja, da. Najbolji izraz za taj osjećaj. A smiraj je zapravo onda kad dođete kući. E, tada, u uzdahu nakon prepletenih misli, na semaforu kod Carinskog mosta shvatila sam da je moj put kući zapravo put u Mostar!

Pomalo me iznenadila ta spoznaja, i čudan je osjećaj bio, a nakon ove svibanjske nedjelje dugo sam se lomila – jesam li izdala sebe? Kako to da ja – dična Žepčanka koja se ponosi svojim bosanskim korjenima osjeća smiraj kad se vraća u Mostar?! Jesam li, dakle, izdala sebe? Nisam. Žepčanka sam ja, ali Mostar je moj dom.
A ako je ovdje moj dom i ako duboko udahnem uzdahom olakšanja svaki put kad ulazim u grad vraćajući se bilo odakle – mogu li se, onda, nazvati Mostarkom? Ili nemam na to pravo? Tko je Mostarac? Je li Mostarac onaj tko je u Mostaru rođen ili je to onaj tko grad voli, a možda je rastao negdje drugdje? Je li dovoljno sviti svoje gnijezdo u Mostaru, graditi ga i čuvati ili baš svaka grančica u tom gnijezdu mora biti odavdje? I tko to, zapravo, ima pravo biti Mostarac? OOO, kako su teška ova pitanja bila. Na većinu nisam našla odgovore, a nakon nekog vremena prestala sam i tražiti. Odgovori zapravo niti ne postoje. Postoji samo osjećaj pripadnosti gradu kojeg voliš i čija te svaka rana boli, a svaka zraka svjetla raduje. I ona naslovna rečenica – NA PUTU KUĆI.
Na putu kući sam i uzdahnem duboko i dan danas barem jednom mjesečno, nedjeljom oko sedam navečer, na semaforu kod Carinskog mosta, ali sam na putu kući i svaki dan kad idući prema Eksperimentu pozdravim nasmješenu tetu na kiosku, kada me boli ulegnuta „kocka“ kod parkinga iza Kosače, kad se pitam hoćemo li ikada kao svi normalni gradovi imati biciklističku stazu dulju od 300 metara i kad se naljutim što se opet netko parkirao pored tek posađene lagerstormije ispred ulaza zgrade. Jesam, Mostarka sam, ma šta tko rekao na to. Mostarka rođena u Doboju, a odrasla u Žepču. I baš se ponosim time!!
Ilijana Azinović rodjena je u Doboju 14.2.1974. Živi i radi u Mostaru.
Diplomirani je novinar, ali i ekonomist iako se ekonomijom nikada nije bavila. U svijetu novinarstva već je 31 godinu i, unatoč angažmanima na različitim medijima, sve te godine ostala je vjerna radiju. Radi u mostarskom dopisničkom centru BHRT-a, s angažmanom i u informativnom, ali i zabavno vođenom programu. Kad definira sebe ističe da je novinar, ali prije svega mama.