Pisma na putu do kuće Saše Mehmedovića
Kolumna Pisma na putu do kuće
Autor: Saša Mehmedović
Kao ljubitelj sporta, ali prije svega kao nastavnik tjelesnog odgoja u Centru za djecu i omladinu s posebnim potrebama „Los Rosales“ često sam bio učesnik na raznim sportskim takmičenjima. Na početku je to bilo na lokalnom nivou, zatim na nivou Bosne i Hercegovine, a nakon toga i širom regiona. Bila bi to nezaboravna iskustva kako za učenike, a tako i za mene samoga. Svako naredno takmičenje iščekivali smo s nestrpljenjem i radovali se novim izazovima i aktivnostima koja ta takmičenja nude. Diveći se tako, kao gost, raznim sportskim manifestacijama, samim organizacijama, sportskim terenima, dvoranama i svim ostalim sadržajima koji su organizatori nudili, probudilo je u meni razmišljanje na koji način nešto slično organizirati u svom rodnom gradu Mostaru i na taj način nastojati probuditi svijest naših građana o značaju inkluzije i našoj djeci pružiti priliku da pokažu svoje sportske sposobnosti.
Sport i inkluzija – neraskidiva veza
Uzmemo li u obzir činjenicu da su osnovne karakteristike sporta da ujedinjuje pojedince i timove i zajednice, uključuje različite aktere u fizičku aktivnost, pridonosi razvoju samopouzdanja svakog učesnika, uči disciplini, redu, prihvatanju poraza, istrajnosti, poštivanju suparnika i osvještavanju vlastitih sposobnosti, možemo zaključiti koliko je sport bitan kada govorimo o inkluziji uopće. Uključivanjem u sportske aktivnosti djece različitih uzrasta, sposobnosti, nacionalne pripadnosti, boje kože, pružamo priliku svima da budu jednaki, da iskažu šta znaju i mogu, da pokažu svoje talente i umijeća. Na ovaj način razvija se osjećaj pripadnosti određenim zajednicama što uveliko utječe na socijalizaciju djece kako onih s poteškoćama u razvoju tako i onih „tipičnog razvoja“.
Često je praksa da djeca s poteškoćama u razvoju ne mogu biti uključena u sportske aktivnosti i sportska takmičenja zbog neprilagođenih sportskih terena, vrste sporta koja je zastupljena, a u kojem ne mogu da učestvuju i sl. Stoga bi svaka društvena zajednica trebala, da putem obrazovnog sistema, radi na jačanju svijesti o značaju inkluzije i prihvatanju drugog i drugačijeg, ali i da stvaranjem prilika i izgradnjom infrastrukture, osobama s poteškoćama u razvoju pruži priliku da pokažu svoje sposobnosti putem sporta, umjetnosti ili neke druge oblasti.
Barijere za unapređenje inkluzije putem sportskih aktivnosti
Sportske aktivnosti, takmičenja i igre su sastavni dio života svakog pojedinca, naročito djece i mladih bez obzira na njihove poteškoće i potrebe. Sport predstavlja čovjekovu tjelesnu aktivnost bilo iz razodnode ili iz takmičarske želje, ali u oba slučaja, na neki način, podrazumijeva izražavanje talenta, mogućnosti, kreativnosti i komunikacije pojedinca ili tima. Upravo zbog navedenog, bavljenje sportskim aktivnostima i učestvovanja u sportskim takmičenjima od nemjerljivog je značaja za djecu s poteškoćama u razvoju.
Kao nastavnik tjelesnog i zdravstvenog odgoja primjetio sam da, iako ne u dovoljnoj mjeri, učenici redovnih škola imaju znatno više sportskih aktivnosti i takmičenja u odnosu na djecu i mlade s poteškoćama u razvoju. Djeca s poteškoćama u razvoju iz našeg grada i Hercegovačko-neretvanskog kantona u većini slučajeva na sportska takmičenja idu van našeg Kantona ili van države. Bez obzira na ideje i želje za organiziranjem sportskih i drugih aktivnosti koji bi uključivali djecu s poteškoćama u razvoju i koji bi doprinijeli njihovoj inkluziji putem sportskih projekata, često ostaju nerealizirani zbog nedostatka finansijskih sredstava i infrastrukturnih sadržaja. Međutim, iako se suočavaju s takvim problemima i preprekama u našem gradu postoje pojedinci, organizacije i lica koja nastoje ukazati na značaj inkulzije i djeci s poteškoćama nastoje pružiti priliku za druženja i sportske aktivnosti.
Barijere i prepreke postaju motiv za organiziranje sportskih takmičenja i unapređenje procesa inkluzije putem sportskih aktivnosti
Poučen dugogodišnjim iskustvima, rodila se ideja o organiziranju Međunarodnih sportskih igara za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju na kojima će djeca s poteškoćama pokazati svoje talente i ostvariti nova poznanstva i prijateljstva. Uporedo s idejom sebi sam postavio pitanje: Na koji način ideju realizirati? Pitanja koja su se dalje nametala odnosila su se na financijsku i infrastrukturnu problematiku. Međutim, za realizaciju svake ideje potreban je timski rad. Tako sam svojim kolegama iz Centra za djecu i omladinu s posebnim potrebama „Los Rosales“, 2019. godine predstavio svoju ideju koju su u potpunosti prihvatili. Iako početnici u ovako velikom projektu i samoj organizaciji, a uz podršku pojedinaca i pravnih lica i rukovodstav i zaspolenika Sportskog saveza Grada Mostara, te 2019. godine djeca i mladi širom regiona koji su došli u naš grad, uživali su u trodnevnom takmičenju na različitim sportskim terenima, obilasku Mostara i druženjima. Želja je bila da Igre postanu tradicija i brend grada Mostara, što je i uspjelo jer je naš grad ove godine bio domaćin Četvrtim međunarodnim sportskim igarama za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju.
Jedan od projekata koji je djeci s poteškoćama pružio priliku da pokažu svoje mogućnosti jeste i projekat „Sportom do inkluzije“, koji su u saradnji realizirali Udruga „Zdrav život – Kinezis“ i „Udruga za Down sindrom Mostar“, a koji su u sklopu grant sheme finansirali Prostori koji pokreću.
Oba projekta, Četvrte međunarodne sportske igare za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju i Sportom do inkluzije, uključivala su različite društvene grupe čiji je cilj bio stvaranje inkluzivnog okruženja i sportske kulture za sve društvene grupe, posebno za djecu i mlade sa poteškoćama u razvoju. Ovakvi projekti pomažu djeci i mladima s poteškoćama u razvoju da se osjećaju prihvaćeno, slobodno, sigurno i da uživaju sa svojim prijateljima i vršnjacima. Međutim, realiziranje jednog, dva ili tri projekta nije trajno rješenje za uključivanje djece s poteškoćama u sve društvene sfere, ali sport jeste jedna od oblasti koja to uključivanje može ubrzati. Za realizaciju ovakvih i sličnih projekata neophodna je izgradnja prostora, staza, terena koji će biti prilagođeni za djecu s poteškoćama i na kojima će pokazati svoj maksimum. Izuzetno bitna karakteristika takvih projekata jeste što bi omogućavaju pažljivo istraživanje potreba mnogih društvenih grupa, kako bi sama primjena realizirane ideje bile što efektivnija. Prostori i sadržaji ne bi trebali i ne bi smjeli biti korišteni samo tokom održavanja igara, nego i u svakodnevnom životu djece s poteškoćama i trebali bi doprinositi podizanju svijesti o značaju inkluzije djece s poteškoćama u razviju u sve društvene oblasti. Unapređenje sadržaja i korištenja javnih prostora involviralo bi građane različitih društvenih grupacije, njihove inicijative i stvorilo i kreiralo inkluzivni grad.
Pisma na putu do kuće satisfakcija za daljnji rad
Svaka pohvala organizacije i sreća i osmijeh djece s poteškoćama u razvoju, zadovoljstvo njihovih roditelja ili staratelja, učitelja ili odgajatelja najveća su nagrada za uloženi trud za realizaciju određene manifestacije. Iako često nailaze na prepreke, ljudi koji rade sa djecom s poteškoćama znaju da svaki osmijeh na njihovim licima i osjećaj sreće i zadovoljstva predstavljaju potvrdu da svoj posao rade ispravan način. Dugotrajne pripreme, uloženo vrijeme, resursi, mnogobrojne aktivnosti i umor padnu u zaborav onoga trenutka kada od učesnika igara ili bilo koje druge maniestacije, s puta do kuće, dobijete poruku da je organizacija, gostoprimstvo, domaćinstvo i druženje bilo na zavidnom nivou i da s nestrpljenjem iščekuju narednu godinu da nam u Mostar ponovo dođu. Riječi zahvalnosti i dječija sreća motiv su i satisfakcija za daljnji rad da na putu stvaranja inkulzivnog društva i inkluzivnog grada ne smijemo stati, nego da hrabrije, odlučnije, kvalitetnije i upornije individualno i timski, djeci i omladini s poteškoćama u razvoju i njihovim boljem odrastanju, odgoju i obrazovanju pružamo svoj maksimum. Dijeljenjem znanja, udruživanjem zajedničkih snaga i timskim radom djeci s poteškoćama možemo i trebamo pružiti priliku da nam pokažu svoje mogućnosti i talente i da shvatimo da nas svaka različitost čini posebnim i bogatijim. Neka nam svako pismo na putu do kuće bude motiv i satisfakcija za daljnji rad.
Saša Mehmedović rođen je u Mostaru 1984. godine. Na Nastavničkom fakultetu Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Odsjeku za sport i zdravlje, diplomirao 2007. godine i stekao zvanje diplomiranog profesora sporta. Od 2010. godine zaposlen kao nastavnik tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Uporedo s tim, od 2010. godine angažiran kao sportski dopisnik za BH Radio 1. U Zagrebu 2021. godine završio Halliwick metodu, odnosno terapijsko plivanje s djecom s poteškoćama.
