Prostori koji pokreću na inkluziju

Prostori koji pokreću na inkluziju

Nikola Bačić, UG Nešto Više

Čak mi je lakše savladati arhitektonske barijere nego one u ljudskim glavama.

– Nives Blažević, majka dječaka s invaliditetom

Mostar je grad koji unatoč potencijalu u geografskom, turističkom, ekonomskom, energetskom i razvojnom smislu i dalje ne uspijeva riješiti neke ključne društvene probleme. Inkluzija osoba s invaliditetom daleko je od visokih standarda koji vladaju u društvima kod kojih je svijest o inkluziji evoluirala na višu razinu.

„Invaliditet je rezultat neuspjeha društva da pojedincu prilagodi svoje javne sadržaje, jer u apsolutno pristupačnim gradovima čovjek, osim onih zdravstvenih, ni ne osjeća druge otegotne okolnosti svog invaliditeta. Ukoliko imamo želju izgraditi pristupačni Mostar budućnosti, grad univerzalnog dizajna po mjeri svakog čovjeka, nužno je obratiti se upravo osobama s invaliditetom, njihovim obiteljima, asistentima i terapeutima i identificirati one problematične javne prostore na kojima su potrebne intervencija kako bi se približili svima i podignuli kvalitetu njihovog života.“

– Iz Facebook grupe „Za pristupačni Mostar“

Prvi korak u promjeni svijesti je priznanje da problem postoji. Upravo to je u svom govoru pred studentima Sveučilišta u Mostaru istaknuo i gradonačelnik Mario Kordić, uz obećanje da će se na rješavanju aktivno raditi.

“Grad Mostar trenutno infrastrukturno nije na nekoj zavidnoj razini. Usudio bih se reći da je na lošoj razini kada su u pitanju pristupi osoba s invaliditetom javnim institucijama, te kad je u pitanju gradska infrastruktura u smislu pješačkih prijelaza. To je zaista veliki problem, a nama u Gradskoj upravi vrlo jednostavan za riješiti. U gradu Mostaru ćemo na ovom problemu intenzivno raditi i pokušati biti partner osobama s invaliditetom, osluškivati što je prioritet i baviti se tom problematikom.”

Na ovu problematiku godinama ukazuju iz lokalnih udruženja koja okupljaju osobe s invaliditetom. Terapeutkinja Ivana Marijanović iz Udruge „Vedri osmijeh“, kaže kako godinama upozoravaju na diskriminaciju koju primjećuju u gradskom parku „Zrinjevac“.

“Većina javnih površina nema pristup, prilagođenu infrastrukturu i prostor za osobe s invaliditetom. A i one površine koje imamo neadekvatno se održavaju. Na primjer,  u parku Zrinjevac koji je najčešće korišten park, nemamo niti jednu ljuljačku za korisnike invalidskih kolica ili neku drugu prilagođenu igračku.“

Nadležne se moli i upozorava da počnu obraćati pozornost na takve stvari, jer ono što je možda nekome detalj ili sitnica nekome znači iznimno mnogo. Udruge apeliraju da se konačno napravi odgovarajući plan i organizacija da bi se javne površine prilagodile korištenju svim osobama bez diskriminacije uz angažman stručnih osoba koje će dati precizna rješenja za otklanjanje trenutnih problema.

Jedna je majka svojom borbom za sina postala simbol borbe za inkluzivniji Mostar. Nives Blažević pokrenula je inicijativu „Za pristupačni Mostar“ potaknuta svim nedostacima i problemima s kojima su se ona i njezin sin Mateo počeli susretati u svakodnevnom životu. Njezini apeli polučili su određene rezultate ali i dalje se za Mostar ne može reći kako je u pitanju grad koji svima pruža jednake mogućnosti.

„Mom djetetu, koje je pred upis u srednju školu, na raspolaganju su, koliko znam, samo dvije škole koje imaju prilagođen pristup kolicima. A i tu je riječ samo o prilazu školi, učionice su i dalje na etažama. Kao dva velika problema trenutno bih identificirala kulturni centar Kosača kao prostor koji nije prilagođen osobama s invaliditetom, ima velike stepenice koje vode prema koncertnoj dvorani i svaki put moramo fizički prenositi kolica, te trotoare po gradu koji su često projektirani i građeni preusko, bez razmišljanja o činjenici da među nama žive i osobe kojima je zbog kolica potrebno više širine za kretanje. Sve to još otežaju i nesavjesni vozači koji parkiraju na trotoarima. Rampe na javnim institucijama i tamo gdje postoje su često pod prevelikim kutom i postoje samo forme radi. Za neke u šali kažem da je potrebna planinarska oprema da ih se savlada.

 Na kraju krajeva, Mateo često izrazi želju da ode na Stari most, razumijem da je mostarski Stari grad pod zaštitom UNESCO, ali je potpuno neprilagođen za sve vrste kolica, kako onih za bebe, tako i za osobe s invaliditetom.“

Iz Udruge za Down sindrom iz Mostara primjećuju slične probleme. Najviše su ih identificirali na dva popularna područja, gradskom parku Zrinjevac i trim stazi „Trimuša“.

Predsjednik Udruge objašnjava kako je nezadovoljan što unatoč njihovim prijedlozima da se na dječja igrališta postavlja gumirana podloga koja je za djecu najsigurnija, i dalje inzistira na sitnom šljunku koji predstavlja i potencijalnu opasnost i nije prilagođen pristupu za invalidska kolica.

„Primjećujem da u parku nedostaju senzorno-motoričke konstrukcije. U parku nema niti jedna takva sprava. Te konstrukcije zaista pomažu djeci s invaliditetom. Primjećujem i da za osobe u kolicima nije omogućen pristup postojećim konstrukcijama za igru, a kao što znate prije otprilike godinu dana rađena je rekonstrukcija parka i unatoč našim sugestijama za podlogu na igralištu je korištena najjeftinija opcija- sitni šljunak koji je za osobe s invaliditetom otežavajuća okolnost. Članak 9 konvencije o pravima osoba s invaliditetom navodi kako je pristupačnost njihovo ljudsko pravo tako da možemo reći da se u rekonstrukciji parka nije vodilo osnovnim ljudskim pravima. Postoji senzorni park na području grada i to nam je drago ali smatramo da je to u jednu ruku diskriminacija i segregacija osoba s invaliditetom jer ih se šalje u posebne institucije da se igraju.  To je neprihvatljivo i smatram da se naša djeca trebaju moći igrati sa svojim vršnjacima u gradskom parku.

Drugi nedostatak su mokri čvorovi u parku, djeci koja se igraju ali i roditeljima potrebno je dostupno osvježenje i voda za piće da ne ovise o kafićima. Osim toga, mi smo nekad u svakom naselju imali dvorišta, parkove i dječja igrališta a sada primjećujem da nedostaju i obične klupe. Ako se nešto i poduzima, koristi se beton i šljunak, najjeftiniji materijali koji nisu prilagođeni svima.

Druga lokacija koju često koristimo je Trimuša. Njezin problem je nepostojanje ograde uz rijeku Radobolju što je čini nesigurnom za djecu, nismo zadovoljni ni osvjetljenjem staze i za početak bi trebalo raditi na podizanju sigurnosti navedene lokacije.“

Ovakve naizgled male stvari osobama s invaliditetom, posebno djeci od velikog su značaja, jer kroz igru ona razvijaju motoričke i socijalne vještine. Prema svojim željama i potrebama ne razlikuju se uopće od svojih vršnjaka, naprotiv, željnu su igre i druženja i osjećaja da i o njihovim potrebama brine zajednica.

Projekt „Prostori koji pokreću“ postoji između ostalog i zbog njih, tu je da se čuje njihov glas, da izraze potrebe i nauče kome se i na koji način trebaju obratiti kako bi ovaj grad u bliskoj budućnosti mogli u potpunosti zvati svojim i uživati u svim javnim prostorima koji im pripadaju.