Mostar i Korčula: Dva grada, jedna antropologija prostora

Mostar i Korčula: Dva grada, jedna antropologija prostora

Kolumna Pisma na putu do kuće

Sonja Leboš, Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII)

Ako dozvolimo sebi samo načas zaboraviti političke granice koje gradove smještaju u različite zemlje koje sebi tepaju da su republike, uvidjeti ćemo kako njihova bliskost i blizina traje dugi niz stoljeća. Kako pronaći puteve koji će ta dva grada dalje spajati, pitanje je i antropologije krajolika koji ih povezuju, što je danas jednako važno kao sve  ranije navedene kulturno-političke determinanti dijakronijske antropologije urbanih prostora. Zato jer je zadatak antropologije prostora da pronalazi metode suživota i njegovanja pažnje nad resursima kojih spajaju.

Bilo koji gradski prostor je repozitorij kulturnih činjenica o tom određenom gradu. To je njegova antropološka i društvena stvarnost. Konstrukcija prostora je povijesna i kulturalna kategorija i svaka generacija upija slojeve i taloge brojnih generacija koje su joj prethodile. Ima gradova koji te slojeve i taloge nose s nesumjerljivom elegancijom i lakoćom, iako im je povijest bila sve samo ne lagodna.

Za ovu kolumnu Pisma na putu do kuće, odlučila sam nešto reći o dva takva grada, Mostaru i Korčuli. Najprije valja reći što ih povezuje. Korčulu i Mostar ponajprije povezuju dvije kulturološko-povijesne činjenice vezane za genezu prostora Mostara: neimar Hajrudin pozvao je korčulanske graditelje da mu pomognu izgraditi Stari most, a stoljećima kasnije, „ukleti neimar“ Bogdan Bogdanović i opet zove upomoć vješte graditelje u kamenu da mu pomognu sagraditi ideogram grada mrtvih koji je savršen odraz grada živih – Partizansku nekropolu.  Dva grada od kamena čijim ulicama se krećemo kao da putujemo kroz vrijeme ostaju tako zauvijek povezana. Istina, anticivilizacijske sile trudile su se i trude se raznijeti tu vezu, ali ona ipak tvrdoglavo opstaje. Naposljetku, sva ljepota civilizacije je u toj vezi. Svo prokletstvo ljudskog roda je na onima koji su tu vezu uništavali i još uvijek to pokušavaju.

Ono što je za Korčulu more, koje obavija njen jedinstveni zoomorfni prostor oblikovan u formi riblje kosti, za Mostar je njegova rijeka. Boje mora oko Korčule i boje Neretve oko Mostara slične su: laviraju od tirkizno-plavih plićina griža i sprudova do duboko-smaragdnih dubina i vrtloga. Korčula i Mostar povezani su i vodenim vezama. Naime, čitavo korčulansko-lastovsko-pelješko-mljetsko područje opskrbljuje se vodom iz izvora neretvanskog sliva. Brojni gradovi svijeta morali su se dobrano uprijeti da pažljivim planiranjem unesu dašak kontrolirane prirode među svoje zidove kako bi svojim stanovnicima omogućili kvalitetan zrak, koji je osnova kvalitetnog života. Korčula i Mostar prožeti su tom prirodom u njenom najprimarnijem obliku, u elementu koji je samo počelo života – u vodi.

Korčula je potpuno simetrična i u toj simetriji je pronalazila svoje odnose s ružom lokalnih vjetrova. Temeljna je njena vrijednost sadržana u činjenici da je čitava urbana infrastruktura rađena homogeno, od lokalnog kamena koji je zadao sve tehničke i morfološke osebujnosti njene arhitekture. To je proizašlo iz činjenice da je stoljećima bila središte kamenarske proizvodnje koja je kao glavna gospodarska grana pratila i sređenost lokalne uprave. Zamislimo kako je izgledala komunikacija između dvije civilizirane i sređene lokalne samouprave koje su dogovorile posao izgradnje Starog mosta i transfer te autohtone kamene supstance!

Mostar se u svojoj genezi prilagođavao rijeci, on je longitudinalnog i organičkog karaktera, malo je u njemu simetrije, no puno ljepote. Oba grada svoj identitet temelje u činjenici da su nastali kao – utvrđeni gradovi. Fortifikacijski sustav Mostara daleko je kompleksniji od korčulanskog, a sastojao se od utvrđenja na lijevoj obali Neretve, koje se zove Stari grad (kalai atik), dijela na desnoj obali koji je nastao poslije i zove se Novi grad (kalai džedid), kao i od dijela koji je izgradio Ali-paša Rizvanbegović sredinom 19. stoljeća, a koji se naziva Konak. Cjelokupni fortifikacijski sustav činile su kule, kapije, zidovi, samostalne utvrde i vojni smještajni objekti.

Nažalost, antropologija prostora u njenom dijakronijskom obliku, dakle onom koji nam govori o longue durée postojanju nekog urbaniteta, tu nam govori o uvjetovanosti života u gradu koji se oblikovao prema postulatima ratnika. Predosmanske, srednjevjekovne kule činile su organski dio sustava ulica, odnosno gradske matrice, te tvorile karakteristične sadržaje srednjevjekovnog naselja. Dijelovi tih utvrđenja i danas su naglašeni identitetski reper urbane strukture Mostara.

Austro-ugarska vladavina donosi bitne promjene u kulturološku sliku Mostara – broj tiskara skočio je sa dvije na četrdesetak, što govori o prosvjetiteljskom karakteru monarhije. No, ono što je obilježilo taj prosvjetiteljski karakter nosilo je i snažan nacionalni predznak. Pokreću se kulturno-umjetnička društva sa snažnim nacionalnim predznacima: srpska Prosvjeta, muslimanski Gajret i hrvatski Napredak. Ta društva su uvelike zaslužna za financijsku potporu svojim mladim pripadnicima na putu do stjecanja obrazovanja na domaćim i inozemnim institucijama. „Ali Mostar nije samo hercegovački, već i talijanski i orijentalni grad. Ovo šarenilo slike grada, kojoj se sada pridružuju i evropski elementi, ima takvu draž da svaki posjetilac Mostara biva začaran i zarobljen”.[i]

To šarenilo slike grada je ono što Mostaru doznačuje njegovu vitalnost i atraktivnost i danas. Ono što je za velike austro-ugarske gradove proto-secesija, za Mostar je neomaurski stil, a tu se ističu Velika gimnazija arhitekta Franza Blaţeka i Vakufski dvor Hansa Niemeczeka.[ii] Međutim, ono što  najviše djeluje na život svakog grada jest kapital koji ga oblikuje. U slučaju Mostara, s austro-ugarskom vladavinom stigao je masivni strani kapital: naime, oko 90 % investiranih sredstava u tadašnju bosanskohercegovačku privredu pristiglo je iz stranih izvora.[iii]

Za razliku od Mostara, kojeg je austro-ugarska uprava stubokom mijenjala, planski ga šireći, u Korčuli ista nije ostavila prevelikog traga. Njen identitet najviše je oblikovan tijekom vladavine jednog drugog hegemona, Mletačke uprave (ponajviše knezovi Zorzi), i njena minijaturna ljepota zauvijek će time ostati obilježena.

Ono što spaja antropološki pogled na prostor Mostara i Korčule danas je odsustvo vizije o oblikovanju njihovih prostora i života u njima. Nažalost, taj nedostatak vizije dijele brojni južnoslavenski gradovi, a sjećanje na vrijeme socijalističke Jugoslavije uporno se gura duboko pod tepih kao vrijeme o kojem ne treba govoriti s pozitivnim predznacima, iako se radilo o razdoblju intenzivnog rasta i razvoja, a naročito o vremenu kada se intenzivno radilo na suživotu raznih političkih entiteta. Danas, kao i prije 150 godina, ti politički entiteti civilizirano žive zajedno u središtu neo-habsburške monarhije (iako se više ne radi ni o monarhiji, niti o porodici Habsburg, kapitalni centar moći Balkana kao da je i opet – Beč). Korčula, pak, u koju je socijalizam doveo tekuću vodu tek 1986. godine, promptno je prigrlila priljev stranog kapitala koji je tek naizgled zavidao rane nastale uništavanjem brodograditeljske industrije. No, duša grada Korčule je na umoru: u samom kotaru Starog grada ne živi ni 100-injak ljudi, a zimi prazni apartmani navlače vlagu i tugu u grad.

Neizmjerno veću tugu u grad Mostar donijela je činjenica da je prošle godine ponovljena devastacija Partizanske nekropole.

Bogdanović je govorio o ritualnom ubijanju gradova, i takvo ubojstvo je počinjeno u Mostaru kada je srušen most. Isto je ponovljeno i opet 2022. godine s devastacijom Nekropole. Istovremeno, u Korčuli se provodi drugačija vrst ritualnog ubojstva grada – to je podmuklo ubojstvo, poput ubojstava trovanjem u srednjevjekovnoj Firenci. To je ritualno ubojstvo koje apartmanizira gradsku jezgru, a zimi umjesto zajednice koja održava plamičak urbanog života, ostavlja pustoš.

Vrijeme kapitalocena ostaviti će svoje duboke brazde na brojnim gradovima svijeta. Dok se govori o otpornosti na krize, često se zaboravlja da je jedan od najjačih stupova te otpornosti – samodostatnost. Korčula i Mostar počivaju, ponovimo, na elementu koji je počelo života. Ako dozvolimo sebi samo načas zaboraviti političke granice koje gradove smještaju u različite zemlje koje sebi tepaju da su republike, uvidjeti ćemo kako njihova bliskost i blizina traje dugi niz stoljeća. Kako pronaći puteve koji će ta dva grada dalje spajati, pitanje je i antropologije krajolika koji ih povezuju, što je danas jednako važno kao sve ranije navedene kulturno-političke determinanti dijakronijske antropologije urbanih prostora.

Zato jer je zadatak antropologije prostora da pronalazi metode suživota i njegovanja pažnje nad resursima kojih spajaju. Mnogi Korčulani nisu ni svjesni da njihova voda stiže iz sliva rijeke Neretve te da je njihov grad povezan s Mostarom na načine koji održavaju povijesni duh u sadašnjosti. Zato je važno da govorimo o tome: jer nas poznavanje vlastite povijesti povezuje i spaja, a to  će nam pomoći da u budućnosti pronalazimo otiske koji će nam ukazivati kako održati život u nama i oko nas. Važno je da pričamo priče, da utiskujemo riječi u prostor i vraćamo kamenu zvukove podneblja kojem pripada.

[i] Renner, Heinrich: Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko [Berlin, 1896.], s njemačkog na bosanski preveo Ibrahim Dizdar, Dobra knjiga, Sarajevo, 2007[1896]: 210

[ii] Ne zaboravimo, i Split se diči na samoj rivi jednom neomaurskom građevinom.

[iii] Hadžibegović, Ilijas: Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut
za istoriju, Sarajevo, 2004 : 27.

O autorici:

Dr.sc. Sonja Leboš obranila je doktorsku disertaciju naslova “Grad na filmu, film u gradu: Zagreb 1941.-1991., kulturno-antropološka perspektiva” u studenom 2022. godine. Diplomirana kulturalna antropologinja te hispanistica, ekspert za kulturni turizam, likovna pedagoginja, studirala je i scenografiju i arhitekturu u Pragu i Zagrebu. Njene aktivnosti kreću se u području kulturalnih i urbanih studija, obrazovanja i produkcije u kulturi i umjetnosti, vizualne i urbane antropologije te analize diskursa, a kustosko-umjetničko i znanstveno djelovanje u području javnog kulturnog rada na međama narativnog urbanizma i vizualnih umjetnosti, dizajna, teorije i prakse performativnosti, filma i novih medija. Osnivačica Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII). Redovno piše za portale Vizkultura, Vox Feminae te za časopis Prosvjeta.