PISMA NA PUTU DO KUĆE: Mostar, moja mjera svijeta

„Želim da mi vidiš izraz lica kada pređemo Ivan“, rekla sam mu kada smo odlučivali kuda ćemo na naše prvo putovanje, van Kantona Sarajevo, gdje smo se do tada, a najčešće isključivo između naša dva stana, u prvim mjesecima veze, kretali.

Cijeli odrasli život, poput gastarbajtera koji sreću planiraju za penziju, obećavam sebi kako ću se preseliti u Mostar, ako ne prije, onda u starosti. Tada će se, u mom doživljaju budućnosti, sve posložiti. Biću okružena geografijom predaka i pretkinja. Više me niko neće pitati da li sam iz Mostara. Biću u njemu. Taj naglasak, samo kod mene prisutan u svim granama oba hercegovačka porodična stabla, stoljećima nastanjenih u Sarajevu, trajni mi je podsjetnik da ja zapravo trebam biti „dole“. Mostar je moja mjera stvari. Tamo sam samoj sebi kako treba.

Autorica: Kristina Ljevak Bajramović

I kada bi ga trebalo opisati, onima koji nisu imali sreću da ga upoznaju, možda bi najbolje bilo prepričati iskustva glumca kojeg više ne volim da spominjem, a koji je tumačio Aleksu Šantića. Došao je mlad, pun entuzijazma, spreman odmah da započne snimanje. Ostavili su ga da nekoliko dana mota duhan i gleda u Neretvu. Kamo sreće, zbog onoga što će se dogoditi kasnije, da su ga tako i zadržali. Ali to nije tema.

Godinama sam u moj grad službeno odlazila barem jednom sedmično, koristeći pokušaje Federalne televizije da se približi onima koji iz bojkota, jezičke i nacionalne prirode, nisu željeli plaćati pretplatu. Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane. U to vrijeme, sumnjam da je postojao iko ko ima bilo šta reći, a da nije bio smješten_a pred našu kameru. Kontinuirana izbivanja u moju mjeru stvarnosti, činili su život u Sarajevu podnošljivijim. Tada bih se redovno viđala sa Veselinom Gatalom. Uvijek bi postojao neki razlog. Sretali smo se na Španskom trgu. Kasnije pored Brus Lija. Bilježili smo svako otuđenje njegove nunčake.
Danas kada se više ne čujemo i ne vidimo i kada su nam se svjetovi prilično udaljili, ne želim da se odreknem tih uspomena i smijeha koji je pratio svaki naš susret.

Dvije godine prije pandemije bila sam u epskoj depresiji. Ona je kod mene uvijek funkcionalne prirode, iako je funkcioniranje na autopilotu.

Veseo je bio moj Mostar. U godinama što su dolazile, kada je vremena bilo sve manje, uvijek bi se od sna i rada ukrao neki trenutak za Mostar. I uvijek mi je nesebično davao, svoje ljude prvenstveno.

Bila je promocija romana „Kintsugi tijela“ Senke Marić, jednog od najznačajnijih djela u posljednjih trideset godina napisanih na našim jezicima. Nisam sigurna da li bih otišla na promociju rođenom ocu, da je kojim slučajem pisac. Na Senkinu sam morala. Još je i moderirala. Ne zbog toga što je bila riječ o profesionalnoj obavezi, nego iz dužnosti prema značaju napisanog. Ponekad pogledam te fotografije iz Pavarotija, jednog od najvažnijih mostarskih mjesta. Na njima je prisutno moje tijelo, u svoj tadašnjoj širini, i lice kao provučeno kroz sepiju. I bolji su se kopali što bi naš narod rekao.

Ne sjećam se protokolarnog druženja nakon promocije. Vjerovato mi je poneko rekao kako imam lijep glas, što je bilo dovoljno da se preživi ostatak dana. U želji da se što prije legne. Prekrije jorganom preko glave i ponada da će sutra biti bolje.

Photo: Sanjin Fajić

Konak je, hvala nebesima, bio kod Senke. Kod Senke je bila i njena cjeloživotna prijateljica Tanja. Uz mostarsko vino, kao čarolijom, na stolu su se stvorili i peksimeti, rukom književnice načinjeni. I obilje drugih ponuda, kako to biva u domaćinskim kućama, nad kojima još uvijek lebdi duh nena, onih žena koje su za život imale više snage i spremnosti nego što ćemo mi današnje, uz sve savjete kako preživjeti život, ikada imati. Senkina je bila Zehra. „Kurac kume“, što izgovara njena junakinja u narednom romanu „Gravitacije“, a što je posuđeno od Zehre, postaće kasnije sintagma koju ćemo najčešće izgovarati čovjek s kojim sam odlučila provesti život i ja.

Peksimeti su, posebno u pravom društvu, ljekoviti. Vjerujem da su mi tu noć Senka i Tanja spasile život. Kao i peksimeti, svaka noć u kojoj počinju prava prijateljstva, je ljekovita. U godinama što će doći, kada bi se sve raspadalo i više nego na onom mom autopilotiranju u Mostaru, Senka je uvijek bila tu, a Tanja bi slala pozive da dođem u njenu plavu lagunu i ostanem dok se ne oporavim.

Photo: Sanjin Fajić

Nekom drugom prilikom, u vlastitom za nijansu boljem izdanju, bila sam u Mostaru sa dvoje sarajevskih prijatelja. Nakon pozorišne premijere i druženja u Narodnom pozorištu Mostar, noć se protegla prema Duradžiku a potom u beskrajnost.

Zaista smo se imali čega sjećati gubeći konekciju sa uobičajenom socijalnom dinamikom, a ponekad i sa sobom. Korona je ljudima donijela razne strahove. Meni dva sumanuta. Valjda misleći da će vječno trajati, strahovala sam kako više nikada neću vidjeti Rovinj i New York. Za Mostar takve strahove nisam vezala. Iz njega zapravo suštinski nikada nisam ni odlazila.

Ponekad se osjećam kao moj deda Vaso. Imao je jednu partiju i uvijek govorio kako je ona ostavila njega, a ne on nju. Osim ljudi koje volim, moja najveća ljubav ona je prema književnosti. U jednom trenutku, spletom niza okolnosti, osjećala sam se kao da je književnost ostavila mene. Za mjesto ponovnog sastanka odredila sam nam Mostar. Biće to najbolji način da pokažem kako književnost, u zagrljaju s muzikom, funkcionira u javnom prostoru. Starim mostom više neću šetati bez pratnje. Stari ne spominjem kao opšte mjesto ili jedan od ključnih toponima stradanja. Spominjem ga kao moje mjesto čekanja zore. Nas dvoje ćemo voditi goste i gošće koje će gledajući izlazak sunca vidjeti neki drugi Mostar. Onaj iz mog djetinjstva, onaj u srcu.

Pet godina nisam spavala kod Senke. U kući u kojoj se osjećam kao u svojoj. Dijelom zbog toga što smo s „Kintsugi tijelom“ bile na točkovima dok nas korona nije zaustavila. A onda su stigla neka druga zaustavljanja.

Kada se konačno prebacilo u adekvatnu brzinu, a Sarajevo ostalo iza nas, nije bilo dileme gdje ćemo odsjesti u Mostaru. U vlastitim gradovima ne noći se po hotelima.

Nakon pet godina pod krovom jedne od mojih kuća, bila sam sretna s onim za kojeg sam znala da zavređuje Senkino gostoprimstvo.

U tih pet godina stalo je pet života. Nas dvije imamo i dalje dovoljno snage da se svakom od njih, kada treba, nasmijemo.

Ona je moj Mostar, moj javni i privatni prostor, moja kultura i umjetnost. Ljudi su sve. Najviše volim one moje, u mojim gradovima.

Mislim da neću pogriješiti ako kažem kako sam najviše vremena u životu provela posvećujući se prevazilaženju straha od vožnje. Nakon posljednjeg karambola, u auto sam sjedala isključivo kao vozačica. Možda najgora na svijetu, koja stvara kolonu preko Ivana, koju čak i policija ubrzava, ali s osjećajem da pri mojoj brzini neću završiti na krovu.

Prva osoba s kojom sam se vozila nakon posljednje traume bio je on. Za one s manjkom emocija, prizor bi možda bio kič. Vjetar u njegovoj kosi koji je stizao kroz otvoreni prozor i Neretva u kadru dok smo odlazili, bila je moja idealna fotografija. Moj poster sigurnosti. Moja mjera stvari i svijeta, bio je velik i važan kao Mostar.


Kristina Ljevak Bajramović je rođena 1980. u Sarajevu. Završila je studij komparativne književnosti i Visoku školu novinarstva Media Plan. Kao novinarka i urednica duže od 20 godina radi u domaćim i regionalni medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBTI aktivistica.

Photo by: Milomir Kovačević

Leave a comment